Za smicalice ne treba lopata, dovoljna je pljuvačka, a ljudi će ti povjerovati, jer ovdje se vjeruje na prvu, ne provjerava se informacija, a kamoli da se pita druga strana. Vrsta je naviknuta da joj treba ono što joj ne treba i suptilno je navučena na senzaciju.
Mrmljao je dok se budio iz nemirnog sna. Osjetio je bol u slabinama dok se pokušavao pridići. Po ko zna koji put je pomislio da li bi gravitacije uopšte bilo da je Njutn nije otkrio. Po ko zna koji put se osmjehnuo toj opaski. Protegnuo se onoliko koliko je mogao jer je probadanje još uvijek činilo svoj dio posla u onemogućavanju redovne jutarnje rutine najnovijeg i uvijek najvažnijeg dana za ustanak. I ustao je. Nehotice na lijevu nogu. Krenuo je obaviti što se obaviti mora, pogledom tražeći daljinski. Bio je siguran da je tu negdje. Dok se češao po guzici pomislio je: “Ma, vjerovatno je upao u fotelju.”, kraičkom oka se osvrčući na glomazni naslonjač iz kojeg se pružao ubjedljivo najljepši pogled na prozor u svijet.
Dok je sjedio na ve-ce šolji kroz glavu su mu se vrzmali zapamćeni komadići sna: Neki govornik oštrog i ne baš jasnog glasa, dikcije zaboravljene u prevodu i dežmekastog stasa, skakutao je iza oltara okrenutog prema masi, uzvikujući: “Ne znam jeste li vi primjetili da nam ljudi opet nestaju!?”, podigao bi ruku kao da diriguje marš i nastavio: “Otimaju ih, ubijaju, ranjavaju, pokušavaju eliminisati na razne načine!”. Klim je zurio u scene koje su mu se ređale pred očima, u kojima je dežmekasti tip za oltarom vezao: “Čitate li novine!?”, značajno naglašavajući upitnik. Klima je to razbudilo i podsjetilo da danas mora platiti račune: “Pu, jebem ti, nikad kraja računanju i računicama.”, pomislio je zamišljajući poreznike poput aždaja u ljudskom obliku, uskog ali probitačnog pogleda s kojim su rođeni, jer “ne možeš takav postati, za neke stvari se moraš roditi”, mislio je njegov tetak Reks koji je već treću deceniju u Njemačkoj. Klim se prisjetio i glasno izgovorio stihove Poeme o žoharima, N.Naumova.
“Uh,
postoje samo kako bi napakostili,
ne posustaju,
ne odustaju,
rašireni virusi neshvaćenosti
upošljavaju Zlo da guta Dobrotu,
da trne svjetlost
i da osmjeh prepukne u suzu.”
Stao je ispred ogledala. Perući ruke je posmatrao svoj odraz. Već mjesecima je sve više bijelih kukavica u njegovoj crnoj kosi. “Otkud mi?”, pitao se. Još od “Taleta” je bio uvjeren da sijede vlasi dolaze isključivo od sekiracije. Tražeči žilet pogledom, razmazivao je pjenu po svom još zategnutom licu. Ugledao je brijač, ali žileta nigdje. Ponovo se obratio sebi u ogledalu: “Ne znam na račun čega treba da prevashodno brinem o plemenu, o religiji, o tripartitnom obziru, koji je za samo dvije dekade od ljudi napravio vampire. Fuj!”, u poluglasnom dahu je izgovorio rečenicu, čudeći se zašto ne govori jezikom koji se danas jedino razumije.
Sasvim neuredno obrijan, ali ipak obrijan, namakao je lice u originalnom primjerku svetog afteršejva zvanog “Brut”, prahistorijskog statusnog simbola modernog muškarca: “Zaista mi nije jasno gdje nestade stid kad drugome pakuju cinizam.” pitao je lika u ogledalu, dok su mu iz očiju kuljali tragovi vatre neostvarenih snova. Pomjerio se u dnevnu sobu, onu koja je gledala na glavnu ulicu. Otvorio je prozorska okna, nageo svoj torzo nad ulicu i upitao ju: “Odakle vam pravo da drugima prišivate pesimizam, dok zatvarate oči pred svakodnevnim pucnjavama u gradu kojim se kurčite?”. Prolaznici najprometnije ulice u metropoli su, naravno, obratili pažnju na nekoga ko im je jako uvjerljivo postavljao pitanje. “Pravdate se novim tokovima, usvajanjem zapadnjačkog sistema vrijednosti, a sretni su oni koji prođu samo s lakšim tjelesnim povredama!”, povisio je svoj upozoravajući ton, tražeći najpogodnije lice za neometano deklamovanje svoje umotvorine: “Skoro da je bilo više šanse pod opsadom.”, rekao je nešto tiše, tužno, uvlačeći glavu među ramena, kako je skoro uvijek činio na pomen riječi opsada. Sjećanje ga je koštalo. Skupo. Skuplje nego zaborav.
Začulo se zvono. Prošetao je do hodnika, oslušnuo i prišao bliže vratima naslanjajući uho na lijevo krilo. Opet zvono. Svojim preglasnim treštanjem je remetilo tok uskovitlanih Klimovih misli iz kojih ga je brutalno prenuo udarac šake o vrata. Nije bilo izlaza, otvoriti se mora. “Red je, a i ko zna ko je.”, pomisli po milioniti put se karajući što već deset godina uredno zaboravlja izbušiti šubu i ugraditi okular koji povećava njegovo oko, a smanjuje posmatrano, najčešće ljudsko, tijelo. Otključao je. Otškrinuo je vrata, a u holu su stajali Đeki i Kiki, dva policajca koje je znao još od malih nogu. Poznati lokalni šmekeri koji nikad nisu zavoljeli sok od cijeđene narandže. Klim ih je posmatrao. Potpuno jednaki, kao da ih je ista majka rodila. A nije. Zurio je u njih, čekajući da progovore. Šutili su, snebivajući se. I oni su zurili u njega.
“Zašto u vašim skupljenim očima nisu normalni oni kojima smeta glomazna budžetska težnja i oni koje nije strah, a nemaju ni čega da se srame pa da prešućuju divljaštvo i nepravde?”, upitao je nakon poduge tišine, gledajući u razbijenu lampu haustorskog osvjetljenja. Đeki i Kiki su ga pozvali da se odjene i krene sa njima. Učinio je po njihovoj volji. Izašli su na ulicu. Poneki prolaznik bi bacio pogled na dva policajca i neuredno obrijanog, prosijedog muškarca, koji je hodao između njih i nešto žučno objašnjavao. Međutim, većina prolaznika ih nije nalazila pretjerano interesantnima, već su išli svako svojim poslom, svako svojim brigama, svako svojim startovima i svako svojim ciljevima.
“Vidite li ikakvu promjenu dok nemarno prolazite ulicom?”, zastao je Klim i okrenuo se nasred ulice. Đeki i Kiki su ga pokušali odobrovoljiti da nastave dalje, nije još puno ostalo. “Samo prije nekoliko minuta ste se zavjetovali da ćete ispuniti obećanje koje pade u vodu već pred sljedećom boljom ponudom. Uvjereni da ste neko i nešto, ubacivanjem sitnine u vodoskoke i ispružene zguljene ruke, definišete se spasiteljima i dobročiniteljima.”. Dok je izgovarao, na svaku treću riječ je upirao prstom u novog prolaznika. Kada su ga Đeki i Kiki uzeli pod ruke, stisnuo je dlanove na uši i uzviknuo: “Na sve strane bruji razglabanje o vašoj svetosti. Samo, nije mi jasno zašto ne govorite jezikom koji se danas jedino razumije!?”
Sjedili su u policijskoj stanici Broj Osam. Klim je prethodno zamolio za komad papira i olovku. Udovoljeno je njegovom zahtjevu. Pisao je: “Nije bitno šta misliš, kako posmatraš, hoćeš li nakon ovoga opet ispljunuti svoju baršunastu konstataciju svezanjućeg gurua, prosipajući riječi sebi u njedra jer nemaš ono što bi morao da imaš kako bi bilo šta u lice rekao onome o kome laješ. Jer vidiš, ogromna je razlika među nama.”. Zastao je, pogledao po prostoriji i usmjerio pogled prema olinjalom filadendronu kraj prozora, tik ispod televizora. Na televizoru se plesalo kolo, ali se nije čulo koje, jer je televizor bio utišan ili uopšte nije imao tona, Klim to nije mogao znati. Prvi put je tu, u policijskoj stanici Broj Osam. Tek sad se zapitao zašto je on ustvari tu. Da, znao je da su Đeki i Kiki došli po njega, ali se ne sjeća obrazloženja. Poslušno je, koliko ga sjećanje služi, samo krenuo za njima. Pogledao je opet oko sebe. Oči su mu zastale na debelom alkoholisanom licu, masne kose do ispod ušiju, izlizane odjeće i prljavih ruku: “Predmet tvoje opsesije nikad i nikome neće šutiti, neće trpiti, a ti si potpuno selektivno stvorenje koje prije nego progovori unaprijed proračuna koliko će mu to donijeti lične koristi.”. Pijanac se prenuo i odmjerio Klima telećim pogledom. Uperivši prst u sebe, samo je izustio: “Moi?”, Klim mu se obratio podsmješljivo: “Hah, Francuz. To je tako jadno i besmisleno, toliko plastično i uprošćeno da te se nije moralo ni nagovarati pretjerano. Spremno si dočekao svoj sitni zadjevak.”
Ispostavilo se da je pijanac univerzitetski profesor kojeg je dva dana ranije ostavila supruga pobjegavši sa njegovim asistentom čak u drugi entitet. Nije mu padalo na pamet da ide za njima, niti da ih traži, zove, pita. Previše je godina proveo na edukacijskoj ivici da bi sada saznavao banalne činjenice iz usta prevaranata. Umjesto toga je odlučio da se obeznani u slavu proteklih godina koje nisu bile nimalo naporne, nimalo teške. Klim je pomno slušao dok je profesor promuklo opisivao svoja protekla dva dana: “Da, ostavila je pismo. Koja glupost. Daje ti na znanje, napismeno, da nisi više onaj ili da ona više nije ona. Uglavnom, tu niko više nije ništa, ako je ikad i bio…” Klim ga je naglo prekinuo podižući ruku i trošeći riječi: “Naravno da ne možeš da shvatiš potrebu, naravno da ti nije jasna namjera jer ti ne ustaješ na noge već na obraz koji, prije nego se pojaviš u društvu, moraš strugati, glancati da se ne vide tragovi izgubljenog ponosa.” Profesor se brecnuo. Nisu mu odgovarale Klimove riječi, što je njihov autor i osjetio, te ohrabren, nastavio: “Za smicalice ne treba lopata, dovoljna je pljuvačka, a ljudi će ti povjerovati, jer ovdje se vjeruje na prvu, ne provjerava se informacija, a kamoli da se pita druga strana. Vrsta je naviknuta da joj treba ono što joj ne treba i suptilno je navučena na senzaciju.”. Iako je primjetio da boja profesorovog lica rapidno dobija sve rumeniju nijansu, Klim se nije htio zaustaviti: “Nema vremena za mišljenja, a daleko se od kajanja. Ne daš im ni da razmisle od čega si pravljen pa si tako ljigav, već ih zasipaš sobom, svaki dan, svaki sat, neprekidno. Dobro se nosiš, pa nosi se. Ali nemoj posustati. Ostani na crti i daj sve od sebe za uvjerenja koja ti oživljavaju status. Ne posustaj, makar morao krasti, tuđa usta ispirati kako bi svoju kavernu ispunio.” Počeo je gubiti dah na posljednje tri riječi, kad Đeki i Kiki pozvaše već sasvim ljutitog profesora da potpiše otpusnicu i da se uhvati noge iz paklenog Klimovog klinča. Klim je za profesorom pružao savjetodavnu notu: “I nemoj da posustaneš. Nemoj preuzimati krivicu za svoje postupke jer ti si u svemu najmanje kriv.”
Kad je profesor nestao iz vidokruga, Klim se okrenuo i više za sebe nego za druge rekao: “Najzad, niko nije kriv, nema krivih, svi su pravi i pravedni i svi redom imaju pravo na sve. To se zove SLOBODA!” Izgovarajući posljednju riječ pluća su mu se ispunila zrakom, pa je sad iz njega krenuo jak izdah. Đeki i Kiki su mahali rukama ispred svojih lica, išareteći da Klimov dah jutros nije posjetila četkica za zube. Klim je potpisivao istovjetan papir kao i profesor nekoliko minuta ranije.
Napuštajući policijsku stanicu Broj Osam, Klim je održao i oproštajni govor, koji je pomalo zlokobno gonio na oprez: “Pa jeste, sloboda je i ubiti onog ko ti se ne svidi. A tako ne bi trebalo biti, niti bi tako na život trebalo gledati. A gleda se. Upravo tako. Nije žalosno. Tako je. Dok god se čuje i ijedan pucanj na ulicama gradova kojima se kurčite, tako će i biti.” Odmičući ulicom, preturao je po džepovima. Pokušao se pitati zašto je bio u policijskoj stanici Broj Osam, ali je druga misao bila daleko jača i aktivnija, pa je potpuno preuzela Klimovu konverzaciju sa svijetom, pitajući ga: “Da li ćeš ikada pronaći daljinski? Sjećaš li se gdje si ga ostavio? I kad?”, a Klim je molećivo gledao ljude pored kojih je prolazio, izgovarajući promuklim glasom iz suha grla: “Zašto odbijate govoriti jezikom koji se danas jedino razumije?”.
piše: Nermin Čengić