Niko nije znao poroditi svijet i dati mu sve za čime teži. I dobro i zlo i brigu i osmjeh kao ti..
Ti si Žena. Ti si neko koga volim zvati svojim. Jesi li? To samo ti znaš. Da li je potrebno biti ičija osim svoja? To samo ti znaš. Šta je to što čini sličnosti i razlike. Opet. Samo ti znaš. Gledajući tvoje fotografije vidim snagu, vidim odlučnost, vidim probojnost. Da, vidim i ljepotu. Ali. Svaka žena je lijepa. Vidim i privlačnost. Ti si ti. I čini mi se da to znaš. U danima kad te sustignu obaveze, kad nedokazni suprug hoće više, ili plahi muž ne traži dovoljno, ti si i dalje stamena i jaka. Čvrsta si u odluci da je njemu dobro. Sve do jednom.
U noćima kad bura puše, gromovi biju i munje sijevaju, ti si uplašena srna ispod pokrivača, ona ista koja posmatra proliveno mlijeko na stolu za četvoro i pita se kako sutra, šta je ostalo, da li ima nade. U tvome životu, koji živiš, vidim te kako znaš. Vidim te kako možeš. Vidim te kako dišeš. Niko i nikad, a kamoli muškarac, nije znao kako se inicira, pregovara, preuzima ili odlučuje kao ti. Niko nije znao poroditi svijet i dati mu sve za čime teži. I dobro i zlo i brigu i osmjeh.
Niko kao ti ne prezire ovaj dan – 8. mart, kada te licemjerno čovječanstvo uzdiže do pijedastala s kojeg će te oboriti već sutra, pokušavajući da te ponovo vrati u podređenost kojom, ipak, ne tavoriš jer konačno imaš svoje agitatore, drčne i osvještene mudante što te štuju i bodre u potrazi jednakog. Ti si ta kojoj se klanjam, koju želim, zbog koje počinjem i završavam sve, od ratova do svatova. Ti si razlog, želja, tebi sam podložan. Zbog tebe se bacam u očaj i tebi se vraćam kad padnem.
Ženo. Volim te.
piše: Nermin Čengić, 2013