Nermin Čengić: Hase

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput Hase pretvore u IME ne dajući šansu bilo kome da ga preuzme. Raja to ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i rijetko imaju usporedbu.

Otpjevano je već da ‘ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku’, čime je nagovještena neophodnost poznavanja strategije u odnosu na druženje, što nam je danas postala svakodnevnica u životu i radu. Eh, ovakav početak ne sluti na dobro, al’ (zlo)slutnju ćemo parkirati na stranu u ovom navratu i baciti se na sjećanja o jednoj od ljudskih gromada koje će zauvijek ovaj grad činiti najljepšim gradom na svijetu, koliko god ‘aktuelni trenutak’ ukazivao na suprotno. Jer…

Jedan je Hase

Malo je ljudi koje s ponosom i divljenjem SVI ističu kao svog. Još manje je takvih u čaršiji, čak manje ‘u lopti’, jer će se za svakog naći neka opravdana ili neopravdana riječ koja, makar i prešutno, upropasti uspomenu. Međutim, evo i nakon toliko godina još uvijek se nije našao niko ko bi za Asima Ferhatovića mogao reći nešto što bi pokvarilo uspomenu na njegovu istinsku, ljudsku i sportsku veličinu, s koje god se strane se uhvatila pričati ta priča. Zato, i kada priča počinje stihom gore pomenutim stihom, a glavni lik joj je Asim Ferhatović, Hase, dijete Vratnika, ljudska veličina (Baš)Čaršije i Sarajeva, neizostavno i fudbala, ta priča može biti samo svjedočenje o istinskoj legendi, koja se i danas prenosi na mlađe generacije. Jer, na kraju krajeva, isti pjesnik je otpjevao i ‘Nedjelju kad je otiš'o Hase’.

Malo je ljudi koji sasvim običan nadimak poput Hase pretvore u IME ne dajući šansu bilo kome da ga preuzme. Raja to ne bi prihvatila jer – jedan je Hase! Takvi se rijetko rađaju i rijetko imaju usporedbu.

I nakon svih godina se sa istom naklonošću i divljenjem priča o ‘malcu iz Strošića’, ulice koja s Kovača vodi ravno do Bakija, koji je krenuo od mahale, preko FK ‘Vratnika’ (ispitne stanice za FK Sarajevo), obukao BORDO dres, dobacio do Fenerbahčea, a nakon mjesec i po glavom bez obzira ‘pobjegao’ nazad u Sarajevo jer za njega ‘nigdje na svijetu nema ovakve raje i ovakve Čaršije’.

Haseta podjednako voli sva raja. Iskreno ga vole i Pitari (navijači FK Sarajevo) i Košpicari (navijači FK Željezničar). On je oduvijek volio loptu, uvijek je bio za raju, a kako to valjda svemir namjesti, kad nešto iskreno voliš to ti se istom mjerom i vrati, pa se, prema predanju i činjenicama, bez imalo dvojbe može reći da su lopta i raja jednako volile Haseta. Jer…

Svi su moji

Ljudskost i nesebičnost je krasila Asima Ferhatovića u svakom segmentu života. Prvi je provozao popularnu ‘vespu’ po Sarajevu i njom dolazio na svoje utakmice. Mala raja, čekajući ispred stadiona, koji se danas zove njegovim imenom, samo bi se zakačila za sic i u ‘voziću’ ušla na stadion kao ‘njegovi’ – kada bi čuvar na crvenim tarabama stadiona pitao:

‘Hase, bolan pa nisu valjda svi tvoji?’, Hase bi odmahnuo rukom i rekao:

‘Svi su moji. Puštaj!’

U to vrijeme je bilo dosta kvalitetnih igrača i izdvojiti se među imenima poput Šekularca, Kostića, Milutinovića, Jusufija, Vukasa, Ćire, Švabe, Toze… mogao je samo neko ko bi redovno slao loptu iza mreže strašnim Beari i Šoškiću, a Hase je to radio kad god i kako god je htio.

Svega sam se naslušao o Hasetu, ali još mi se nije desilo da čujem da bilo ko drugi zna driblati kao Hase, niti da neko drugi zna ‘izraditi’ kompletnu protivničku odbranu i u više nego izglednoj prilici za gol se vratiti nazad s loptom da se nastavi nadigravati. Nerijetko je znao samo gurnuti loptu saigraču, koji bi zatim lako ‘zabio’. O Hasetu sam sve to čuo i to iz vrlo provjerenih izvora. Jer…

U konkurenciji fudbalskih imena koje spomenuh nije bilo lako doći do jugoslavenskog reprezentativnog dresa osim ako nisi iz ‘velike četvorke’, pa kad je konačno došao red da i Hase odigra za državni tim on je nakon pola sata igre u kojoj su ga ostali ignorisali, na prvo primanje lopte prošao kompletan protivnički tim, došao do gol crte i na njoj ostavio loptu, a zatim napustio teren odmahujući tadašnjem selektoru Tirnaniću. To je, naravno, bila i jedina utakmica Asima Ferhatovića za reprezentaciju Jugoslavije.

Hase je uvijek radio po svom, pa je tako legendarnog trenera FK Sarajevo, Brozovića redovno nervirao svojim bježanjima iz karantina pred velike utakmice protiv Crvene Zvezde, Partizana, Dinama ili Hajduka. Samo par sati prije velikih mečeva bi s rajom na Bentbaši igrao ‘na male’, preslišavajući odvažne mangupe, nakon čega bi skočio s brane u Miljacku. Kad bi došao nazad, pred sami početak utakmice, Brozović bi ga pitao:

‘Jesi li to s Bentbaše, Asime?’, a Hase bi:

‘Ma kakvi, iš'o do kuće.’.

Brozović bi povukao prstom po podlaktici, a izdajnički bijeli trag na ruci preplanuloj od sarajevskog sunca bi ga izdao.

Radio je po svom i kad je otišao u Tursku, gdje je za Fenerbahče uspio odigrati nekoliko utakmica prije nego je ‘pobjegao’ nazad u Sarajevo gdje je nastavio nastupe u bordo dresu.

Prećka na Grbavici

U svakom ozbiljnom sjećanju na Asima Ferhatovića ne smije faliti priča o čuvenoj prećki na Grbavici. Jesu tada vratnice bile od drveta, neki će reći da je prećka bila i napuknuta. Vjerujte vi šta hoćete ali ja sam od starog slušao verziju da je Hase opalio loptu sa tridesetak metara, pa kad je lopta polomila prećku, Hase se okrenuo Željovcima i rekao: ‘Neću vam ja više ni dolazit’ na Grbavicu. Šutaću vam s Vratnika.

Nemam dovoljno godina da se Haseta sjećam sa fudbalskih terena, ali ga pamtim iz ćevabdžinice. Hase je pred kraj karijere krenuo u ugostiteljstvo. Stari mi je pričao da je Hase svoju prvu ćevabdžinicu otvorio kod pijace u Telalima na Baščaršiji. Iz tog vremena je ostala anegdota sa radnikom u ćevabdžinici Numom, kojeg je Hase zaposlio ‘na lijepe oči’ je Numo bio vjerni navijač Sarajeva. Numo je, da se oduži i napravi posla, svraćao raju u ćevabdžinicu. Hase bi tada, skroman kakav je uvijek bio, rekao: ‘Haj ti Numo, života ti, kući. Daću ti ja platu samo nemoj dolaziti u radnju, svraćati mi ljude i nuditi kilu kad traže pola kile.’ (Kila se odnosi na pitu koja se također prodavala u prvoj Hasetovoj ćevabdžinici, a Numo je želio navesti mušterije da uzmu više.) Haseta bi bilo sramota da Čaršija pomisli štagod ružno. Vjerovatno vam je to danas nestvarno al’ vjerujte mi kao što ja vjerujem i svom starom i raji iz vremena kad se znalo, poštovalo i kad se nije grabilo nego živjelo.

Devetka

Poslije Telala, ćevabdžinica je otvorena ispod današnje slastičarne Saraj, a zatim u prolazu preko puta hotela ‘Stari grad’ gdje je zasjala nadaleko popularna sarajevska ‘Devetka’, najbolja ćevabdžinca sa najslađim ćevapima koje je Sarajevo ikad imalo. Ko drukčije kaže – laže – i imaće posla sa mnom. ‘Devetke’ više nema, al’ ja je se sjećam. Kao djetetu mi nije bilo jasno zašto se nikad nije smjelo platit’ kad je Hase u radnji. Kasnije sam ‘nadošao’ da je razlog bio to što je moj stari bio Hasetova ‘mala raja’, a za raju je vazda bio poseban režim. Ko proba platiti bilo je ‘za vratove’.

I ne, nikad niko nije rekao niti jednu ružnu riječ o Asimu Ferhatoviću Hasetu. E, zato ovo sjećanje nije tek suho redanje biografskih činjenica. Hase je živio za raju i nije mario za taktiku. Raji je najviše dao ali nije završio u nižerazrednom Vratniku, već u legendi i uspomenama na Lijepo. Gdje god sad bio sasvim sam siguran da, kao i za života, ima svoju Čaršiju i svoju Raju ali i ‘bekane’ koje izluđuje driblinzima. A ovi današnji koji možda poznaju taktiku, nikad nisu igrali za raju… Ko će njih zapamtiti?

piše: Nermin Čengić, 5. januar 2010. godine