Uto će i lokalni dnevnik, dakle kantonalni, pa sam skont'o ako me on ne trzne neće ništa. I poče savladavanje slaboumnih lokalnih politika, sa najavom na globalni osvrt, ispravi se il’ se najavi skoro ispravljanje’ nekol'ko krivih Drina, neki nešto protestuju, nekakvog se svijeta mrzne i gladuje. I tako. Stalne teme i dileme koje nedjeljom tek preletim kako službe za kreiranje polusatne Šarade glupistike ne bi džaba primale platu. Ali i dalje ništa da me trzne, da mi malo nade da u opstojnost moje turističke nakane.
Baš kad sam kont'o da mi nema pomoći i da ću ostatak dana provest’ u neveselju, pojaviše se oni. Ko? Domaći turistički radnici. Šta? Naša dika i naš ponos. Naše sve. Kraljevi hemisfere i planinske vrleti. Nesumnjivo se pitate šta me nagoni na ushićenje. Pa, slavodobitno “turističari” saopštiše gledaocu da “ova zimska sezona možda i neće propasti”. To mi probudi nadu u vađenje iz tame i čemera zbog sunovrata planova o švedskom stolu nasred pustinje afričke, te se zadam u tabirenje ‘dje bi se, kako i kad moglo skoknut’ da se ugasi rečena tuga i bol. Onda zastanem. Upali se dio mozga koji stalno nešto pegla, bulazni i bruka me po dunjaluku svojim rasuđivanjem. Uhvatim se kako si postavljam pitanja, pa me ošamari “generalka”: Gdje ja to živim?
A živim u Sarajevu. Gradu koji ima sve moguće predispozicije za sve, a za turizam k'o da su ga pravili. Povrh, doduše već načetih, ljepota, historije i znamenja je ovdje bila i Olimpijada. Istina, olimpijska infrastruktura je poprilično progutana tokom i rijetko obnovljena nakon Opsade, al’ opet nešto ima i od toga. Ako ništa ima etiketa kojom se može podić’ nivo usluge, pa samim tim i zarade. Međutim, da bi se podig'o nivo moraš ga imat’ na čemu dizat’ (da oproste dvosmisleni puritanci na izrazu). A ni to ne bi treb'o bit’ problem kad neko ko (bi to trebao da) radi, zna šta i kako da radi to što treba da radi. Posebno ona vajna firma što se i zove po Sarajevskoj olimpijadi, a koja svoj budžet nadopunjava iznajmljivanjem cijele Zetre (olimpijska dvorana u Sarajevu), odnosno naplatom agonije o najavi spasenja bjelosvjetskim “iscjeljiteljima”. Mog'o im je skorašnji zvjezdano popularni zajebant i utjerivač zdravlja i nade, za svog boravka, malo mozak opipat’ ne bi l’ šta stiglo u glavu pa da se bruka oko snježnih topova na Bjelašnici zaboravi nekim uspjehom. Da se sanira makar urbanistička katastrofa izletišta i ostalih “šta”. Ali avaj.
Ovdje se turizmom bave ljudi koji o turizmu znaju kol'ko ja o onom svijetu. Doduše ja znam da milijarde likova padaju na tu lagu, dok turistički trudbenici lokalnog, a čini mi se i svih ostalih nivoa ni ne vjeruju u ono što rade, a kamoli još da znaju da rade. Rijetko ćete naić’ na tako neinventivne, nekreativne i nesposobne ljude kao u bosanskohercegovačkom turizmu, s naznakom na sarajevski, o kojem sad iz ličnih iskustava i razloga govorim. Možda oni i bi nešto al’ ne znaju. Veći problem je što niti neće da nauče. Teško je ovdje naići na sposobne i u mnogim drugim granama ekonomskog (ne)razvoja. Sposobnima i kreativnima je ulaz uglavnom zabranjen. Glupost potiče stagnaciju koja neumitno troši vrijeme, a situacija ostaje vječito nepromijenjena.
Već je ostarila ona poštapalica: “Da Švabo ima što mi imamo milijarde bi od toga napravio”. Bi Švabo sigurno, dok se kod nas turističkim senzacijama označavaju najave o mogućem spasu zimske turističke sezone u jednom gradu koji je okružen planinama, rijekama, a nađe se i pokoje jezero u blizini. Ponavljam i podvlačim njihovu riječ – mogućem. Dakle, ni u to se nije sigurno. I šta dumati i gdje planirati, kako egipatski krah koji se desio iz opravdanih razloga, jer je glupo na uživanciju ić’ u zemlju gdje se ovih dana gine, i san o rajskom odmoru zamijeniti za siromaštvo odnosno nepostojanje domaće turističke ponude.
Spuca me i misao da se ovdje zadnje tri-četiri godine snijeg nešto prečesto nećka. Te hoće, te neće, te možda će. Pa da se i prema tome planira i izvodi turistička sezona u olimpijskom gradu. I to bi valjda neko mog'o pratit’, obzirom da je baš golim okom vidljiva promjena klimatskih uslova zadnjih godina. O tome, na kraju konca, govore oni što znaju i što su škole za to svršili. Nešto oko otopljavanja, zagrijavanja, pomjeranja polova, ko će mu ga sad znat’ kad nam ne javljaju ništa. Garant ima neko u ovom nam džematu da se razumije u takve naučne discipline, samo ga valja pozvat’. Problem se javlja kada takvi od Društva za turističko postojanje, koje, javna je tajna, niko nit’ prati po pitanju zarade, nit’ im udara minuse za upropaštavanje, garant tražili i da im se plati, kako se za svaku pruženu uslugu i plaća. A to bi, već rezervisani, budžet moglo osiromašiti i odma’ manji kolač za ukopane na funkcijama. Znači ništa ni od toga i dobro nam je i ovako kako je – nikako.
Da ne znam iz škole da imamo Bjelašnicu, Jahorinu, Trebević, Crepoljsko, Igman… i da nije ovih škola skijanja za djecu koje su zbog slabog snijega bile stalno odlagane, ne bi ni znao da imamo planine. (O gaženju istih uzduž i poprijeko tokom “one četiri godine” neću sad, da ne širim). Iz svog ovog previranja me trznu pogled na grad. Joj, što imam dobar pogled s prozora. Skontam da je, u nedostatku bilo kakvog plana o turističkoj promociji, jedino onaj šaraf na Marindvoru osto’ za da nas stranci propitkuju koja budala onako unesreći Sarajevsku kotlinu.
Tu se okanem daljeg dumanja jer vidim neće na dobro. Opet će me okrenut’ na n'aku politiku, a nedjeljom samom sebi zabranjujem takve nebuloze. Ostavim se čorava posla, zatvorim oči i zadam Stefanovskog koji me svojim (sa)znanjem podsjeti na sve one ljude koji znaju svoje mjesto i svoj pos'o.
piše: Nermin Čengić
Guraju se ljudi, stara navika. Žene, deca, radnici iz svih krajeva. Priča i sudbina puni vozovi. Iznad glave igraju teški koferi. Pu-tu-je-mo, pu-tu-je-mo.
Kuće bez fasada, cigla crvena. Domaće životinje, ograda drvena. Slika se odmotava izvan prozora. Moje oči snimaju kao filmska kamera. Pu-tu-je-mo, pu-tu-je-mo.
U ovoj zemlji je moguće sve. Babe i žabe su drugarice. Sporo se živi, a brzo umire. Pesme su tužnije što si južnije.
Točkovi i pruga, ritam sekcija. Svako putovanje nova lekcija. Pu-tu-je-mo, pu-tu-je-mo.
U ovoj zemlji je moguće sve. Babe i žabe su drugarice. Sporo se živi, a brzo umire. Pesme su tužnije što si južnije.