Miro Srbine, čaršija je uz tebe!

Još ne mogu, al’ baš nikako ne mogu da prežvačem da smo dosegli stadij u kojem je nacion postao neizostavna prepoznatljivost kojom ćemo, usput, i “viknuti” komšiji. Iako sam mislio da to što se desilo u prošlu subotu na protestima protiv hapšenja Jove Divjaka, kojeg sam karakterisao kao nebošnjaka, nesrbina, nehrvata, kada se Sarajevom orilo “Jovo Srbine čaršija je uz tebe” spada u domen neukusa i nekulture, bojažljivo je preraslo u posve afirmativan način ophođenja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Nakon jučerašnjeg (utorak) izražavanja simpatije samog Jovana Divjaka za frazu “Jovo Srbine čaršija je uz tebe”, postalo mi je jasno da ipak sa mnom nešto nije u redu i da moji idiotski pogledi na svijet, prema kojima ljude gledam isključivo kao dobre i loše, svakako trebaju biti korjenito revidirani. Kako se, naravno, i dalje ne mirim sa bilo kakvim načinima prepoznavanja osim prema dobru ili zlu, u cilju samoterapije ću iskoristiti ponuđeni mi prostor na ovom portalu te sebi i svima koje to zanima pokušati ponuditi jasan, konkretan popis osoba koje, u bilo kakvoj neophodnosti davanja bilo kakve podrške, treba prilagođeno podržati na “pravi” način, tj. onako kako to prema najnovijim standardima (vrijednostima?) podržava “sarajevska čaršija”.

Nadam se da ću do kraja “serijala” izliječiti svoj kompleks gledanja ljudi prema dobrom i lošem, prema činjenju i rezultatima, te krenuti za gomilom, prepoznavajući isključivo kolektivne, plemenske karaktreristike. Izliječen će biti svako onaj (ukoliko ima još budala poput mene) ko do kraja terapije prestane da se sablažnjava nad činjenicom da više nismo prevashodno ljudi nego tek ono što nam se u imenu čita.

Napomena: Kako je dilema vezana za “čaršiju”, a riječ je o sarajevskoj, zbog sažimanja mogućeg opširnog sadržaja odlučio sam izraziti svoje prilagođavanje na razini Kantona Sarajevo, a svako od vas može isto uraditi u svom toru, pardon kantonu.

Миро Србине чаршија је уз тебе!

Lazović Miro je po mjestu rođenja Ljubušak, a prema opredjeljenju je privržen Bosni i Hercegovini. Prebiva u gradu na Miljacki dugi niz godina gdje poprima ovdašnje načine i običaje, pa će mnogog čitaoca začuditi da nije rođen baš tu ispod Trebevića. No, ne treba da vas buni ta činjenica kako mnogi miješaju da je biti rođen u Sarajevu i biti Sarajlija isto.

Izuzmemo li novoprimjenjene vrijednosti, kod Lazović Mire nikad ne biste mogli uočiti izrazitu naklonost prema bilo kojem nacionu i boji kože. TOme zasigurno pomaže i činjenica da je po zvanju sociolog, a fakultet (političkih nauka) je završio u vrijeme kad se nisu kupovale diplome.

Do 1988. godine je radio u preduzeću “Unis-Pretis” Vogošća, a od 1989. godine, profesionalno se bavi politikom. U periodu od 1992. do 1996. godine je bio predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Oženjen je i ima dvoje djece.

Miro Lazović uvijek je umio odabrati pravu stranu. Onako kako je na početku rata, iako je živio u Vogošći, izabrao da bude u Sarajevu tokom Opsade i predsjedava Skupštinom Republike Bosne i Hercegovine, tako je i sada, kao rijetko koji drugi bosanski političar, ostao dosljedan sebi. Jedan je od ljudi koji svoje stavove ne definiraju trenutnim ili bilo kojim drugim interesima.

priredio: Nermin Čengić, oduvijek i zauvijek isključivo Sarajlija, Zemljanin, “Centar za ŠiT”

U petak saznajte: “Mirko Srbine čaršija je uz tebe!”