Sjećanje: Stjepan Tvrtko I Vladislavić

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne.

Stjepan Tvrtko I Vladislavić je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine. Rođen je oko 1338. godine. Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.

Dolazak na vlast

Tvrtko I postao je bosanski ban po smrti strica Stjepana II Kotromanića 1353. godine. Nakon smrti oca 1354. godine uz njega je državne poslove vodila i majka Jelena.

Tvrtko je u prvo vrijeme bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.

Papa ubrzo prouzrokuje spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada Tvrtko mora Ludoviku ustupiti Hum, navodno kao miraz Elizabete.

Ludovik je 1363. ponovno poveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskih heretika – krstjana, ali se poražen morao povući.

Tvrtko, pored toga, vodi borbe s bosanskim feudalcima, pa 1366. godine izbija buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu i skloniti se u Ugrasko-Hrvatsko kraljevstvo.

Već 1367. godine, uz pomoć ugarskog kralja koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko, ni on neće imati nikakve koristi, Tvrtko se opet vraća na vlast u Bosnu.

Pravo na srpsku krunu

Tvrtko, zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem, 1373. godine poražava oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i širi se na područja Drine i Lima.

Početkom 1377. od Balšića preotima Trebinje, Konavle i Dračevicu.

U svojoj državi ima i područje ranije države Nemanjića, čime stiče uslove da preuzme i obaveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, naročito u odnosima sa Dubrovnikom, a imao je i formalne uslove da to učini.

Nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. godine, Tvrtko pretendenduje na upražnjenu srpsku krunu imajući i direktno srodstvo preko bake Jelisavete sa dotadašnjom vladarskom lozom Nemanjićima.

Krunisanje Tvrtka I je izvršeno 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni, a po tradiciji srpskih vladara nazva se Stefanom.

Titulom daje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju.

Tvrtkovu titulu priznaju Dubrovčani i počinju da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima.

Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi “kralj Srbljem” odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine, a njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale.

U izvorima nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, niti nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.

Pretenzije na Hrvatsku

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove.

Priključio se hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivaniš Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice.

Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Vojska Tvrtkova, pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače, 1388. godine dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih Osmanlija.

U boju na Kosovu na strani kršćanskih saveznika učestvuje i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače.

Postoji samo jedan historijski izvor iz prve ruke o Boju na Kosovu, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389. godine.

Poslije bitke na Kosovu Tvrtko, kao pobjednik, pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula, a sad se naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja.

Da su Tvrtkovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1374.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira).

Centralni položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da pod svoju vlast stavi veliku teritoriju, dok je daljnje okupljanje nasilno prekinula najezda Turaka.

Smrt i ostavštvina kralja Bosne

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine.

Sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile, a arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne.

Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima.

Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum).

Pod Tvrtkovom vlašću se razvijaju gradovi, trgovina i rudarstvo.