I nakon svog protraćenog vremena i uništenih života, moguće je da negiramo normalnost jer nas je strah, evidentno i razložan, da bi se nakon unormaljivanja bili prinuđeni suočiti sa ogromnim prostorom u kojem bi, htjeli to ili ne, morali razmišljati. Svojom glavom.
piše: Nermin Čengić
Pakovanje novih istina je prihvaćena sadašnjost, a društvo, dajući podršku svojoj propasti, metamorfira u čisti fašizam. Najporaznija je činjenica da se vjeruje i gura one čiji taksimetar nije upaljen, jer cijene su fiksne. Obraz nikom ništa ne znači, a jedni će druge pronosati i opravdati na svakom koraku bez barem osnovne rekonstrukcije smisla činjenja. Bespogovorno povjerenje je uništilo i snažnije, a kamoli neće ljigavce. Blesavo neko vrijeme na koje se ili većinski navikneš ili manjinski ostaješ uporan na strani koja i dalje nastoji razbiti sve gušće crne oblake bolesnog prilagođavanja svemu što je jače od tišine. Priklanjanje je ono što ova “moderna vremena” sobom neminovno nose i čemu se, sasvim je jasno, nemamo više namjeru odupirati. Samo(za)dovoljna elita (može komotno bez ovog e) uprošćena u bljuzgi svog postojanja i izraza, uspostavlja šuplje temelje ne prestajući da vazi o svojoj neupitnosti. To je razumljivo, ne i shvatljivo. Razumljivo jer im se ne ide s pozicija, s tendera, s osiguranih šaltera na kojima primaju pozamašne tantijeme kako bi se okretali u pravcu vragolastog vjetra koji puše uvijek gdje mu se puše, a ne gdje bi ga se, e da se hoće, trebalo usmjeriti i izlječiti ovo što se još drzne nazvati društvom, a već je uveliko post mortem. Ne i shvatljivo jer prostodušnom nije jasno zašto čovjek ne upravlja, već se čovjekom upravlja dok iz njega još samo isijava jal, dok prihvata sve i tovi se gutajući baš sve.
Ne strahujte, neće vam niko reći istinu. Ako već neće lagati, što je rijetkost, izbjegavaće da se dotaknu istine, suštine i pravilnosti, izmišljajući redovno nove teme od kojih vi nemate ništa osim eventualnih ujeda za srce i jetru. Optuživaće sve druge osim sebe, jer nemaju osjećaj samokritike. Nemaju čistoću svoga izraza ni pred sobom, a kamoli pred ostatkom svijeta. Ljuljuškajući se na lovorikama, prodaće sve što se prodati da. Tu već nema sumnje – sve je na prodaju jer nema suda časti, sve se spustilo tako nisko da je bitno samo kupljenje masti. Sukobljavanje sa normalnošću će izbjegavati banalizovanim napadima, ne prateći značaj kako svoje tako niti tuđe funkcije. Tek će zakolutati kamen da odvale stijenu, a stijena će krckati dok ne tresne. A niko baš ne zna gdje bi mogla tresnuti. Sigurno je da će najviše nastradati nevini.
Nenadoknadiva je šteta koju čini aktuelni glavni pravac (pod pretpostavkom da takvo što u ovoj bari uopšte može da postoji jer se u mutnoj vodi sve prepliće i sinergiše), iskrivljujući sliku i pokazujući apsolutnu indolenciju prema smislu, događajima i likovima koji se imaju smatrati neizostavnim komadima životnog mozaika, bez kojih bismo zaista svjedočili siromaštvu svog ovozemaljskog iskustva. Strah ih je ući u polemiku jer obično argumenata nemaju, argumenti su na drugoj strani njihovog izgubljenog obraza. Ignorišu probleme, ne osjećaju se glupo obraćajući pažnju, čak kreirajući besmislice u cijelom jednom imaginarnom svijetu stvorenom za zadovoljavanje sujete i ostvarivanje tiraža. Istovremeno, u neposrednoj blizini umire se od gladi, crkava od nepravde i diskriminiše, poništava se ususret neshvatljivo prihvaćenoj oskudici. Njih ne zanima opovrgavanje činjenica po kojima, recimo Bosne i Hercegovine nema ni na mapi, a kamoli da ih brinu sve brojnija opravdavanja uspostave fašističke svijesti, koju i sami podupiru jer u tome pronalaze tal od kojeg sasvim dobro žive. Čim sebe uspiju “udomiti” njihova, kako ispada, lažna briga i aktivnosti na popravljanju barem pokvarenog prestaje i utapa se u već ponuđeno, pokvareno. O bilo kakvom napretku, u tim uslovima, sasvim je izlišno govoriti, jer se, eto, ne da ni na nivo polazne tačke.
Napravite li incident poput razgovora oči u oči, što se rijetko dešava, shvatate da je nacionalizam postao temeljno prihvaćeni način života u kojem se odlučilo plivati bez snage ali niti želje za promjenom. Isprepadani ga prešućuju, šićarlije ga pravdaju, a sitna burnija guta kao definitivni poredak stvari. Otvorite li bilo koji portal na Balkanu shvatićete koliko je prevashodno nacionalistička politika sve uzela pod svoje i uprostila nas, uljigavila. Ubjedljivo najčešće teme o kojima se govori, komentarisane na modernim forumima, jesu nacionalističke i jesu banalno prepucavanje poluinformisanih ili neinformisanih, smiješnih provokatora ili brutalnih zločinaca, željnih pažnje ili bolesnih fanatika… A godine prolaze dok se mute lokalne i svjetske brige čiji značaj za učesnike u raspravi prestaje zatvaranjem sesije. Zašto se velika većina uporno drži tog nacionalizma, koji najgrlatijima nije ništa dobro donio, a smutljivci i dalje slažu u seharu? Postoji li još nešto? Nešto što bi prevladalo uticaj mrtvačke politike na naše živote. Sjećamo se da je nekad bilo. A danas? To je jako važno pitanje jer, i nakon svog protraćenog vremena i uništenih života, moguće je da negiramo normalnost jer nas je strah, evidentno i razložan, da bi se nakon unormaljivanja bili prinuđeni suočiti sa ogromnim prostorom u kojem bi, htjeli to ili ne, morali razmišljati. Svojom glavom. Također, vjerovatno nas je strah šta ćemo naći tamo gdje smo stali kad smo se uključili u masovnu pomamu kurvanjske politikantske diskusije od koje u biti ništa nemamo osim stvaranja i oslobađanja stvorenog stresa.
A da se kakogod usudimo pomaknuti sa betonirane plemenske pozicije, primjetili bismo ciljanu izmrcvarenost kulture koje se sjetimo samo kad smo toliko poraženi da dolazi u pitanje čuvenje i ugled jer smo u “iznenadnoj” poziciji vraćati umjetnička djela renomiranim umjetnicima i time zgaziti mrvice preostale popularnosti koju smo, nečinjenjem i prepuštanjem, tako jeftino, papanski potrošili. Potpuni poraz umjetnosti u kojoj se sve svodi na konstantne incidente i akcije spašavanja. Koja je stalno, stalno, stalno, stalno ugrožena pa se u očima čovjeka koji ne shvata značaj neophodnosti posjedovanja vlastitog kulturnog izraza i baštine, postavlja pitanje kome sve to treba. Kad se već tako jadno odnosimo prema toj “ublehaškoj grani”, pomisli prosječan, onda to valjda i zaslužuje biti tako. Jer znanje danas ne živi u knjigama nego u izdvojenim, opetovanim citatima koji mogu, a i ne moraju biti izvučen iz konteksta djela o kojem smo čuli, rijetko i čitali. Sasvim je jasno da čitanje potiče svijest o bitnosti kulture i baštine. A znamo li svi čitati? Ne mislim na naricanje sms poruka, već na gutanje tvrdog pakovanja fantastičnog svijeta zasnovanog na iskustvu i talentu pisca. O potpuno pogrešnim percepcijama i bukvalnom shvatanju poruka ne treba ni trošiti riječi. Ovdje se ni evidentnom, nacrtanom, očima vidljivom ne vjeruje i ne shvata, a kamoli nekom asocijativnom predlošku.
Da se maknemo od isključivosti cjelodnevne nacionalističke politike, uočili bismo poniženo obrazovanje koje tavori u budžacima dvostrukih, trostrukih, ma stostrukih programa. Nije nimalo neprilično smatrati da danas svaka škola na ovom trokutastom prostoru ima svoju verziju onoga čemu uči svoje đake. Da ne ulazim u već toliko puta pomenuti (ne)kvalitet koji opravdava “vuka na grani” u zvaničnom školskom udžbeniku glupog Bosanca, pardon bošnjaka, hrvata, srbina, ostalog. Ne uči se da se zna. Ako se i uči onda je to minimalno, a to rade samo oni koji baš nemaju nikog ko bi im gurnuo diplomu koja se kupuje velikom uslugom, novcem ili prostitucijom. Dok su to nekad bili iznimni slučajevi, danas je, kao što je i sve ostalo izvrnuto, teže naići na primjer normalnog, odmjerenog, nepotkupljivog učitelja. Danas je obrazovanje postalo dio cijele te hobotnice organizovanog kriminalnog djelovanja. Pa ekonomija, zdravstvo, sport… samo su neke od oblasti u kojima nacionalizam direktno utiče i određuje živote ljudi. Podobnost je uslov. Nisu vam tako govorili kad su vam obećavali kule i gradove, zar ne? Rečena je sloboda, a dobili smo ropstvo. Nadrogirano ropstvo nacionu i novcu. Jedan drugog sjajno hrane ostvarujući profite naručiocima radova izgradnje stratišta i grobalja našim savremenicima. Uz prešutnu ili otvorenu saglasnost onih koji bi se trebali žestoko opirati zaglupljivanju i podgorijevanju. Koji bi morali reći NE, a govore DA ili samo šute što opet ispada da odobravaju. Treba putovati.