Samo dva čovjeka mogu se nazvati legendama Bosne

Ako neko očekuje da trebamo doći u klub da bismo vraćali dugove koje je neko drugi napravio, jer je neodgovoran, grdno se vara!

Koševi Nenada Markovića u dresu reprezentacije Bosne i Hercegovine toliko su puta pokazali da bh. košarka živi, da se tradicija, znanje i historija ne mogu tek tako srušiti i uništiti. Isti je slučaj bio i s njegovim klubom Bosnom, u čijem je dresu pokrenuo skoro pa sportsku revoluciju u Sarajevu, učinio da “Studenti” ponovo postanu evropski prepoznatljivi.

No, čim su igrački dani slave prošli, mnogi od onih koji su mu do tada tapšali leđa, markovića su čekali na zicer da mu na prvoj trenerskoj krivini podapnu, prvo u klubu pa zatim i u reprezentaciji.

Kada bih mogao vratiti film unazad, nikada ne bih preuzeo reprezentaciju. Taj mi se posao učinio primamljivim ne samo zbog mojih ambicija nego zbog toga što mi je reprezentacija uvijek bila svetinja i nisam previše razmišljao glavom. Imao sam plan koji sam počeo provoditi, posebno s uvođenjem mladih igrača, poput Kikanovića, Đedovića, Gordića. Na kraju, sve se svelo na rezultat, njega nisam imao pa ni argumente da ostanem, mada se ni u dva kasnija ciklusa nismo plasirali na Evropsko prvenstvo. Ali, Bože moj, bila mi je to dobra škola.

Sve što se dešava, podsjeća me na početke igračke karijere. Bio sam 1990. među 15 kandidata za reprezentaciju Jugoslavije koja je te godine postala svjetski prvak. Igrao sam u možda i najkvalitetnijoj evropskoj ligi i u jakoj ekipi kao što je Bosna. No, tada je došao rat, a svi smo odjednom postali dio tržišta na kojem su dominirali Amerikanci. Tada sam govorio: ‘Samo mi dajte šanse, a ja ću se pobrinuti za ostalo, bolji sam od mnogih koje dovodite iz NBA. Ali, tek kada me je Boša Tanjević doveo u Limož, napokon sam zaigrao u Euroligi. Od tada sam igrao samo u vrhunskim klubovima. Kada jednom upadneš u to kolo sreće, poslovi dolaze sami od sebe.

Za mene postoje samo dva čovjeka koja se mogu nazvati legendama Bosne. Prvi je Mirza Delibašić, a drugi Bogdan Tanjević i tu se priča o legendama završava. Sebe ne smatram Bosninom legendom niti volim da me tako zovu.

Odbio sam neke poslove, jer sam smatrao da ne bih mogao napredovati. Kasnije sam shvatio da je kontinuitet najvažniji, da jedan posao nosi drugi. Vodio sam grčki Panionios, potom sam bio nakorak od jednog euroligaškog kluba pa blizu španske Fuenlabrade. Prije desetak dana čak su mi iz jednog kluba poslali avionsku kartu, ali se opet izjalovilo. Mnogo je mešetarenja, klanova, a finansijska situacija u Evropi je daleko od idealne. Ipak, ne gubim nadu, mislim da ću ubrzo naći posao, bilo u narednih deset dana ili mjesec-dva.

Ponoviću ono što sam rekao predsjedniku kluba Safudinu Čengiću – odrastao sam uz evropsku Bosnu, igrao sam za Bosnu koja je bila strah i trepet i, kao trener, spreman sam raditi samo u klubu koji ima evropske ambicije.

Pogledajte gdje je bila beogradska Crvena zvezda, a gdje je danas. Znači, izlaz uvijek postoji. No, tavorenje i otaljavanje posla, kakvo je sada prisutno samo da bi se uzela plaća, mene ne zanima.

U svoje ime mogu reći da sam nudio saradnju predsjedniku Čengiću, on dobro zna o čemu se radi. Neovisno o tome rekao sam mu da, ako ima bilo kakvih nedoumica o igračima, trenerima, stanju na tržištu… uvijek ću rado pomoći. No, ako neko očekuje da mi trebamo doći u klub da bismo okolo kamčili pare i vraćali dugove koje je neko drugi napravio, jer je neodgovoran, grdno se vara.

Sa svojim nekadašnjim saigračima Emirom Halimićem i Gordanom Firićem Marković je pokrenuo košarkašku školu GEN, koja će na Vlašiću od 1. do 22. jula 2012. godine kroz tri smjene, organizirati kamp za mlade igrače: ‘Učili smo od velikih stručnjaka, a sada to iskustvo prenosimo na mlade. Kao i prošle godine, mnoga poznata trenerska imena ponovo će biti s nama u kampu.