Acanthamoeba keratitis

Početkom aprila 1992. godine, dok smo mama, moja mala sestra i ja protestovali pred zgradom Skupštine u Sarajevu, pokušavajući da s još nekoliko hiljada ljudi na taj način spriječimo izbijanje rata, moj stari je bio u Italiji na službenom putu. Nije to bilo ništa neobično. Stari je često odlazio na međunarodne skupove očnih ljekara s kojih nam je donosio čudesne priče o velikim i dalekim gradovima, o neobičnim ljudima, o bolestima koje haraju po nama nepoznatom svijetu i, naravno, “naručene” poklone.

Vidjevši na vijestima da je rat, nakon višemjesečnog smucanja po provinciji, odlučio je krenuti u naš grad, nabrzinu je spakovao stvari, sjeo u avion i prvo odletio za Beč, a onda iz Beča za Beograd. Pošto je avionski saobraćaj između Beograda i Sarajeva već bio prekinut, stari je sljedećeg jutra sjeo na autobus i otišao u Tuzlu, a odatle malim kombijem u Doboj, gdje je uhvatio posljednji voz iz Bosanskog Novog za već opkoljeno Sarajevo. Kad je, nakon nekoliko dana putovanja, napokon došao kući i vidio da smo mama, Snježa i ja živi i zdravi, nabrzinu se istuširao, obukao čisto odijelo i otišao u bolnicu “da vidi šta mu je s pacijentima”.

Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije rata, ustajao u šest sati i nakon doručka i brijanja odlazio… automobilom, ukoliko to za naš Wartburg nije neprikladna titula, na posao.

Od te svoje petominutne vožnje stari je odustao tek koji mjesec kasnije, kad mu se jednog dana učinilo da je srpski snajperist, na brdu iznad Skenderije, “zaista odlučio da kokne baš njega”, na raskrsnici kod Higijenskog zavoda. Sklonio je Wartburga “negdje na sigurno mjesto” i pridružio se svom kolegi, profesoru Lovrinčeviću, koji se od Ciglana do bivše Vojne bolnice prebacivao “tajnom, bezbjednom stazom”, koja je vodila kroz cigansko naselje Gorica. Mama je radila u Očnoj klinici na Koševu. Kao i stari, i ona je odlazila na posao rano ujutro, dok tobdžije spavaju, i vraćala se naveče.

Kad je, nakon nekoliko mjeseci rata, svima u Sarajevu postalo očigledno da će srpska opsada potrajati duže nego što su govorili na vijestima, i da nas američka “Šesta flota”, koja je u to vrijeme paradirala Jadranom, ipak neće spasiti, starci su moju malu sestru Snježanu ubacili u jedan od posljednjih izbjegličkih konvoja, koji ju je, da ironija bude potpuna, iz grada koji su napali Srbi odvezao u Beograd.

Nas troje smo ostali u ratom zamračenom gradu.

Bosna više neće biti kao prije

Naveče bismo se okupili oko kuhinjskog stola i uz rižu ili makarone, koje je mama, čini mi se, kuhala u suzama, prepričavali jedno drugom glasine koje smo čuli na ulici ili radiju i televiziji. Starog politika, kao što rekoh, nikad nije zanimala, ali je, naravno, vojnu situaciju oko Sarajeva pratio sa strašću čovjeka čiji život zavisi od toga.

On je, kao stari komunist i Jugoslaven, vrlo teško prihvatio i prebolio činjenicu da se JNA, nakon početne diskrecije, otvoreno stavila na srpsku stranu, ali je utjehu našao u novoosnovanoj “Armiji BiH, armiji svih patriotskih građana Bosne i Hercegovine”.

Međutim, kad su, nakon nekoliko mjeseci, priče o odvođenju, mučenju i ubijanju Srba koji su ostali u Sarajevu, a koja su sprovodili “komandanti” koji su nosili obilježja Armije BiH, u njegovim očima potvrđene ličnim saznanjem o sudbini naše komšinice Prugovečki, stari je ostao “bez svoje strane”. S obzirom da nije imao “svoju vojsku” za koju bi mogao da navija čista srca, bez stida i zatvaranja očiju, stari je odbijao da učestvuje u haustorskim geopolitičkim debatama pravdajući se frazom “za mene ni naši ni njihovi nisu naši”. Neki susjedi su to što je stari govorio shvatali onako kako je i mišljeno, a drugi su, kad on nije bio tu, uz njegovo ime počeli dodavati pridjeve koji se u standardnim rječnicima mogu pronaći pod pojmom petokolonaštvo.

Stari se povukao u sebe. Prestao je da raspravlja s komšijama o situaciji i polako gubio nadu da će “Bosna ikad više biti onakva kakva je bila prije rata”. Potpuno se posvetio bolnici i pacijentima.

Ibro i Caco

Međutim, mama i ja smo, usprkos njegovoj šutnji, upravo zahvaljujući njemu, uvijek među prvima u zgradi saznavali šta se događalo na ratištima oko Sarajeva. Za svaki pokušaj deblokade grada znali bismo već koji sat nakon… što je propao, jer bi stari došao kući tek kasno naveče, umoran, znojav, skoro, uz sasvim malo pretjerivanje, krvavih ruku. Ili nikako, kako je mama zvala vrijeme od dva uzastopna dana njegovog izbivanja iz kuće. Deblokade su propadale, vrijeme je prolazilo.

Malu zalihu hrane smo ubrzano trošili, vode nije bilo ni u blizini našeg stana, a dolazak zime koji se, zahvaljujući odluci nekog srpskog generala, poklopio s trajnim nestankom struje u čitavom gradu je opštu situaciju činio još depresivnijom. Dani su postajali sve kraći i kraći i u našem prizemnom stanu je već u rano popodne postajalo hladno i mračno. Srećom.

Stari je jednog dana u bolnici upoznao nekog “jako finog čovjeka Ibru”, kojeg je “neki komandant Caco” tako premlatio da su Ibri po licu iskočili “i edemi i hematomi”. (Edemi su, objasnio mi je, obični podlivi, a hematomi su krvni podlivi, koji, najčešće, nastaju od udaraca, ali se pojavljuju i kod nekih drugih oboljenja.)

Stari je Ibru pažljivo pregledao, zašio mu rane, popričao malo s njim o životu i “nekako se odmah sprijateljio”. Od tog dana, taj Ibro, koji je radio u nekom muslimanskom dobrotvornom društvu, zvao je našu kuću barem jednom sedmično s pitanjem – doktore, treba li šta? Svakih nekoliko sedmica na našim bi se vratima pojavio mladić s kutijom punom hrane i pozdravom od Ibre. Kad je zima s brda sišla u grad i uselila se u naš negrijani stan, Ibro nam je donio malu, limenu peć, koja je radila na “šta god stavite unutra”, kako je rekao Ibro, aludirajući očima na tatine debele medicinske knjige u staklenoj vitrini. Peć je bila kockasta i na gornjoj ploči se mogla podgrijati konzerva hrane i prokuhati voda za kafu. Nekoliko dana kasnije Ibro nam je poslao nešto drva i uglja i tako je riješen problem grijanja i kuhanja.

Ali stvari su onda krenule nagore. Sticajem nesretnih okolnosti, stari je, nakon što je kao ljekarska pratnja u svom Wartburgu, ispratio konvoj teških ranjenika iz obruča, uhapšen na povratku u Sarajevo, na barikadi kod aerodroma. Odveden je u logor Kula, gdje je, nakon što je odbio ponudu da preuzme posao i kuću jednog cijenjenog očnog ljekara iz Banje Luke, čiju je sudbinu odredila njegova nacionalnost, osuđen zbog “izdaje srpskog naroda”.

Amerika, Amerika

Kako smo mama i ja ubrzo saznali iz poruke koju nam je poslao putem Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, dobio je 12 godina zatvora. Iskustva mog oca u tim logoraškim danima su stravična i zaslužuju puno više od onoga što im ja u ovoj priči mogu pružiti. Srećom.

Stari se iz logora izvukao nakon četiri mjeseca, slagavši upravniku da pristaje da radi u bolnici na Palama. Upravnik ga je pustio i vratio mu sve što mu je oduzeto, osim ličnih dokumenata, koja je zadržao kao garanciju da ga stari neće prevariti i pobjeći preko granice.

Stari je iste noći sjeo u svog Wartburga i pobjegao u Crnu Goru, kod mog teče Dragana. Snježana je, u međuvremenu, odlučila da napusti Beograd. Nije više mogla da podnese da joj u školi nastavnici “kradu” slovo “j” iz imena. Prijavila se nekoj humanitarnoj organizaciji kao izbjeglica i otišla u Ameriku da na miru završi srednju školu.

Ja sam, po nalogu novinske agencije za koju sam radio, trbuhom za kruhom, prateći rat, prešao iz Sarajeva u istočni Mostar. Mama je ostala sama u stanu. Srećom, Ibro je i dalje redovno slao pakete i zvao da pita – gospođo, ima li vijesti od doktora?, treba li vam šta? Nakon nekoliko mjeseci planiranja i pet-šest hiljada njemačkih maraka mita koje smo platili “pravim ljudima”, mama je, skrivena u UNPROFOR-ovom oklopnjaku, izašla iz Sarajeva.

Kada smo se, nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti, napokon, mama, tata i ja skupili u Splitu, odlučili smo da se i mi, kao što je to uradila Snježana, prijavimo kao izbjeglice i tražimo da i nas prime u Ameriku. Zahvaljujući činjenici da je, dok je bio u logoru, tata registrovan od strane Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, proces je išao relativno glatko i mi smo se 14. marta 1995. godine u Chicagu “spojili s našom malom Nanom”, koja je sad već uveliko bila studentica. Ponovo smo jedno kratko vrijeme živjeli zajedno. Ali… ja sam ubrzo dobio posao u istoj onoj novinskoj agenciji za koju sam radio i u Sarajevu i preselio iz Chicaga u Washington.

Snježana je početkom ljeta završila studije, iznajmila stančić zajedno s momkom i počela da radi kao učiteljica klavira. Gledano sa strane, naša porodična situacija je izgledala dosta dobro, skoro idilično, ali stari je, duboko u sebi, ustvari bio jako nesretan. Nedostajala mu je njegova profesija, njegovi pacijenti, odnosno, kako on kaže, “da bude nekome od neke koristi”. Srećom.

Duhovi Afrike

Nakon nekoliko teških i monotonih godina u Americi, stvari su krenule nabolje. Međunarodna humanitarna organizacija Blind Mission, koja se bori protiv sljepila, ponudila je starom posao očnog hirurga u svojoj novoj bolnici. Bolnica, a samim tim i njegovo buduće radno mjesto, nalazila se u Africi, u Tanzaniji, u malom mjestu ispod Kilimandžara, koje se zove Moshi. Stari je mogućnost “da opet radi svoj posao i ima pacijente, pa makar i u Africi” zgrabio sa strahom, ali objeručke. Mama je, šta će, pristala.

I tako su njih dvoje otišli u Afriku. Starom se ubrzo vratilo i samopouzdanje i “unutrašnja mirnoća koja je neophodna za hirurški nož”. Pronašao je svoju svakodnevnu rutinu i “ponovo bio onaj stari”, pisala je mama. Tokom sedmice je radio u bolnici, a vikendom bi on, medicinska sestra i pilot sjeli u mali avion, dvokrilac, i letjeli do, drugim načinom nedostupnih, plemena i tu, u džungli, na licu mjesta vršili “preglede i manje medicinske intervencije”.

“Napokon sam od neke koristi”, pisao je stari u e-mailu.

U Ameriku, u posjetu Snježani i meni, starci su dolazili nekad jednom, a nekad dva puta godišnje, putujući preko pola svijeta s koferima punim drvenih figura, izrezbarenih frulica i afričkih bubnjeva od zebrine dlake. Pričali su nam o novoj blistavoj bolnici i bijedi koja je okružuje, o mrežama protiv malarije, o čudnim bubama i zmijama zbog kojih nikad ne smiju hodati bosi, o slonu koji im je uništio baštensku garnituru, o majmunu koji mamu prati oko kuće i o tome da se iz njihovog dnevnog boravka vidi kako se boja snijega na vrhu Kilimandžara mijenja od jutarnje do popodnevne kafe.

Mama je pričala kako tatu “svi, osim plemenskih vračeva”, jako vole i cijene. O tome kako su Afrikanci zapljusnuti nesrećama i bolestima kojih se zapadni svijet više i ne sjeća i kako je banana ustvari nešto što raste ispred svake kuće, nešto kao ulična svjetiljka. Nakon nekoliko sedmica starci bi odlazili nazad u Afriku, tužni i zabrinuti, sa “svježim fotografijama naše djece” u fotoalbumu. Srećom.

Nakon pet afričkih godina vratili su se u Sarajevo. Stari je, logično, direktno s aerodroma otišao “u svoju bolnicu”, s nadom da će dobiti “svoj posao”, ali se, tokom razgovora s direktorom bolnice, ispostavilo da im uopšte ne treba očnih ljekara.

Nakon nekoliko mjeseci, uz pomoć dobrih prijatelja, stari se, ipak, zaposlio u jednoj od sarajevskih bolnica. Kad bih ga nazvao iz Amerike da vidim kako je i šta radi, on bi mi pričao kako ga “kolege nisu baš prihvatile” i da mu, iz nekog razloga, na jutarnjoj raspodjeli rada nikad “ne zapadne dovoljno pacijenata” i da mu je zato malo dosadno na poslu.

Pričao je kako se Sarajevo promijenilo, kako se sada za Bajram pije i puca kao nekad za Novu godinu, kako se od automobila na trotoarima više ne može ni šetati gradom i da on, sve češće, propješači čitavim gradom bez ijednog pozdrava. Razgovor se uvijek završavao njegovom konstatacijom da mu je “u Africi bilo najljepše”. (U vrijeme kad su živjeli tamo, uvijek se žalio: prljavo, primitivno, itd.)

Pričao bi da često, naveče ili popodne, kad legne i zatvori oči, razmišlja “o divnom životu ispod Kilimandžara”, o tome kako je jednom operisao kralja plemena Masai. O ljepoti afričkog neba u predvečerje. O čudnim afričkim bolestima. Sve što bi vidio na sarajevskim ulicama i pijacama – prljavštinu, drvene čaplje ili neko egzotično voće – stari bi automatski dovodio u vezu s Afrikom i onda pričao o njihovom životu tamo. “Ovdje ničemu ne služim”, rekao bi kad bismo ga mama i ja pokušali razvedriti, “a u Africi sam…”

Acanthamoeba keratitis

Jednog dana kolege na poslu su ga, na njegovo iznenađenje, zamolile da “i on pogleda jedan čudan slučaj”. Pacijent je, rekle su mu kolege, iz dana u dan gubio vid. I nakon bezbroj pregleda dijagnoza je ostala nepoznata, a svi pokušaji terapije naslijepo završavali su bez vidljivih rezultata.

U oku tog pacijenta, jednog šesnaestogodišnjeg sarajevskog dječaka, stari je tokom pregleda “prepoznao nešto iz Afrike”. Naime, stari je posumnjao da je uzrok bolesti “jedna minijaturna afrička životinjica, koja se zove Acanthamoeba keratitis”, i koja je, za razliku od afričkog, izuzetno rijetka na evropskom kontinentu. Doduše, kako je stari objasnio kolegama, u Africi žive dvadeset dvije vrste ove amebe i uglavnom su bezopasne, ali Emir, kako se zvao oboljeli dječak, se, nekim čudom, zarazio jednom od osam vrsta koje napadaju ljudske oči i ubrzo, ukoliko se pacijentu ne dadne određeni lijek, dovodi do trajnog sljepila. Bolest je u Evropi toliko rijetka da se većina oftalmologa tokom studija i prakse nikad i ne sretne s njom, a tamo gdje neke bolesti nema, lijek je skoro nemoguće pronaći. Srećom, stari se sjećao formule po kojoj su laboranti u Moshiju pravili taj lijek i kolege farmaceuti su ga smiješali u bolnici. Dva dana kasnije, nova terapija je zaustavila napredak sljepila, promijenila raniju prognozu i time potvrdila dijagnozu.

Nekoliko sedmica nakon toga.

Zvoni telefon.

Javi se mama.

(Mama mi je i ispričala ovu priču. On sam od sebe ne bi.)

– Halo, izvolite…

– Gospođo, Ibro je…

– Ibro, oh, moj bože, kakvo iznenađenje, sve ove godine… Kako ste, Ibro?

– Ja sam dobro, gospođo. Kako ste vi? Čuo sam da ste se vratili.

– Jesmo, Ibro, ali nismo se stigli javiti, znate kako je…

– Znam, znam. Neka. Neka ste se vratili, nego, gospođo, kako je doktor? Je li tu?

– Nije tu, Ibro, biće kući za jedno sat, ali inače je dobro. Je li vam trebao nešto?

– Gospođo, molim Vas, zvaću ja ponovo, ali recite doktoru da mu zahvaljujem do neba, recite mu da mi je spasio unuka… eto… tako mu recite.

– Ibro, Vašeg unuka?

– Mog Emira, gospođo.

piše: Peđa Kojović