Dan državnosti na našim prostorima je oduvijek ulijevao izvjesnu dozu ponosa. Generacije su ga posmatrale kao svetkovinu i dan kada su organizovane brojne manifestacije kulturno-umjetničkog karaktera tokom kojih se napominjala slavna prošlost u kojoj izvojevasmo pobjede kao “niko nikad prije”. Održavane su priredbe, istorijski časovi, recitovale i pjevale “borbene”… Dugo vremena se čuvao i njegovao duh za koji nam danas tvrde da je bio laž i moranje. A sve je u principu bio antifašizam, danas općenito nepoželjan “osjećaj”.
Grb Socijalističke republike Bosne i Hercegovine
Antifašizmom se borilo protiv svjetskog ludila, protiv komšijinog ludila, protiv vlastitog ludila. Borilo se protiv svih onih ludila koja upućuju da smo bolji nego što jesmo i da imamo i pravo i potrebu uništavati sve za što ne smatramo da je bolje od nas, tako divnih i superiornih, u odnosu na ostatak žive sile.
Antifašizam je, na kraju krajeva, obavezna karakterna osobina svakog ko drži do sebe, svakog svjesnog ko razmišlja vlastitom glavom, a i oni koji nisu imali snage da vlastitu glavu koriste u namjenjenu svrhu razmišljanja vođeni su bili ostatkom kolektiva pa su se, povodljivi kakvi jesu, orijentisali antifašistički.
A onda su nam proboli oblak te “laži” i “pogrešnih” uvjerenja kako je evolucija ljudskog bića zaista moguća, pa krenuše u masovno pojašnjavanje kako ne živimo normalno nego multikulturno, kako se međusobno ne družimo nego tolerišemo, kako je ljepše, bolje, isplativije imati šest i više ciljeva nego jedan hvale vrijedan. Obećavali su zlatne kašike, promovisali ograđene teritorije, rastavljali nas, pa nas sastavljali, spajali, prespajali…
Uvjeriše nas da je sloboda biti i u vlasitom domu nesiguran, da je pravda da jedni imaju, a svi drugi nemaju, s osmjehom izgradiše grobnice i smjestiše u njih mrtve, a živima ugradiše suze na lice. I što je “najljepše” u svemu – pristadosmo svi redom. Pristadosmo na fašizam i još uvijek uporno pristajemo.
U našoj, bosanskohercegovačkoj, državi fašizam je dozvoljen, ili “politički korektno” nije zabranjen. Naši političari nemaju ni moralne ni političke svijesti da se dogovore o vrsti šoljica za kafu pa i nečudi činjenica da i pored evidentne potrebe ne mogu i/ili ne žele da (strogo) zabrane fašizam u Bosni i Hercegovini. Oni fašizam, usput budi rečeno, najčešće, smatraju slobodom govora, dok Bosna i Hercegovina, država koju predstavljaju i od koje pare(tine) uzimaju, svoju državnost pa samim tim i Dan državnosti slavi na osnovama antifašizma. Zbunjeni ste? Šta ću Vam ja kad ništa ne kontate. Ni ja sam ništa ne kontam.
A antifašisti, ili oni koji se tako deklarišu, danas se, umjesto stvarne i otvorene borbe, bave ironijom i sarkazmom. Sami se sebi smijemo. Sebi i svojoj nemoći, počesto i bezvoljnosti da dignemo guzicu ispred kompjutera i pljunemo fašizmu u lice. Skoro da još samo na internetskim društvenim mrežama vrištimo – od nemoći. Na ulicama šutimo, smješni smo. Strašno smo smješni sa brojnim doskočicama i poskočicama dok fašisti veselo lupkaju nabreklim nogicama po toploj vodi svojih bazenčića za masažu smještenim ispod skupštinskih i inih klupa. Pa, neka i treba nam tako. Ostanimo cirkuska tačka do sljedećeg istrebljenja.
Budite pozdravljeni probranim pozdravom po želji. Sve ih znam jer ja možda nisam normalan ali sam u svakom slučaju “multikulturan i tolerantan”. A od mene Vam je, od srca, Smrt fašizmu!
pjeva borbene: Nermin Čengić
Pročitajte i: Živjela, živjela i preživjela!
Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a
Evo još nekoliko enciklopedijskih činjenica.
Danas, 25. novembra 2009. se navršava 66 godina od odlučujućeg zasjedanja kojim nas neke mudre glave i napismeno nekoć odvojiše od naleta razbuktalog fašizma u tom vremenu.
Prije 66 godina, 25. novembra 1943. godine, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine se kao najviši državni organ antifašističkog pokreta u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata razvio kao nosilac bosanskohercegovačke državnosti.
Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a počelo je u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. u 19 sati. Završeno je u noći, 26. novembra 1943. godine u 4 sata ujutro.
Osnivačkoj skupštini je prisustvovalo 247 delegata iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, od kojih 173 sa pravom glasa. Na prvom zasjedanju, ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao opštepolitičko predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti.
Odbornici su usvojili Rezoluciju ZAVNOBiH-a i Proglas narodima Bosne i Hercegovine. U ovim dokumentima se ističe kako ubuduće Bosnu i Hercegovinu i njene narode u zemlji i inostranstvu, mogu zastupati i predstavljati isključivo ZAVNOBiH i AVNOJ. Ovim aktima je, istovremeno, izražena i odlučnost naroda Bosne i Hercegovine da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.
Također je konstituisano i Predsjedništvo ZAVNOBiH-a, koje je brojalo 31 člana, na čelu sa predsjednikom dr. Vojislavom Kecmanovićem, ljekarom iz Bijeljine.
Na zasjedanju je izabrana delegacija koja je brojala 58 članova, a predstavlja Bosnu i Hercegovinu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, 29. novembra 1943. godine.
Održana su ukupno tri zasjedanja ZAVNOBiH-a:
– prvo u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine (Dan državnosti Bosne i Hercegovine),
– drugo u Sanskom Mostu 30. juna 1944. godine,
– treće i posljednje u Sarajevu 26. aprila 1945. godine.
U Mrkonjić Gradu se nalazi spomen-muzej prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, kao i dom ZAVNOBiH-a, koji je otvoren 27. novembra 1973. godine u okviru proslave 30 godina od prvog zasjedanja, i nekad je predstavljao centar kulturnog i društvenog života ovog bosanskohercegovačkog gradića.
Treba ga sto vise i snaznije propagirati.
to je PRAVO VRJEDNO.