Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automo bila, a oni se dovikuju…
(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.)
“Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena – on odma’ štrcn'o. Pita: je l’ to to? To ti je to! Sad si pravi jebač.”
Ima li veće slobode na svijetu od prava glasa? – pitali su me moji američki prijatelji, pijani od sreće i piva što se džaba dijeli na glasačkim mjestima. Nisam im htio vrijeđati njihova duboka patriotska osjećanja i reći im da se kod nas može glasati kad hoćeš, koliko puta hoćeš, gdje hoćeš, pod kojim god imenom ti se mili…