Džamonja: Peglanje mozga

U policijskoj stanici čekam svoju sestru Mirnu, koja će mi dati prevoz donegdje, a ne znam gdje – i mrzim četnike.

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Svakog četvrtka u pet sati idem na savjetovanje čija je svrha da zatomim svoju “agresivnost” i da platim četrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i četiri sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu – u protivnom, sve moram krenuti iz početka.

Sve je to počelo od onog dana kada sam sa Nešom Čolakovićem smirio bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio “luksuznu” večeru, koja me je koštala oko šest dolara.

Riječ po riječ, sve dok nisam skupio sav svoj jad i čemer i pljunuo Amerikanku, izašao iz kuće da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu snijega na vrelo čelo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora. Nisam ni dopušio, kad “rira, rira” – murija! Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne čitaju mi moja prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor.

“I bolje je”, mislim, “da ne napravim veći belaj. Prespavaću noć u zatvoru, otrijezniti se, platiti sudiji za prekršaje, vratiti se kući, obećati Amerikanki da više neću piti žestinu, pronosati svoju kćerku Vesnu i sve će biti…”

“Ahaaaaa!”, kaže američki zakon: čitam optužnicu i ne mogu da vjerujem svojim očima…

Ko đoja, prijetio sam Amerikanki da ću je isjeći na komade i ispeći u rerni, pokušao da je udavim, a da bude još gore, udario sam svoju jednogodišnju kćerku štosom, za što mi sljeduje zatvorska kazna od jedne do dvadeset godina i kazna od hiljadu do sto hiljada dolara.
U dodatku stoji da mi je zabranjen svaki kontakt s Amerikankom i sa mojom kćerkom.

Tu noć u zatvoru sam proveo u trenerci (a 13. februar je) i sve stvari su mi u kući; policija me vodi do Amerikanke da pokupim svoje prnje, čekam u kolima dok oni iznose bijedni kofer sa svom imovinom koju sam za tri godine stekao u Americi, a ona mi maše, baš kao da nije pokušala da mi namjesti dvadeset godina murije: “Daco, izvini, nisam imala vremena da ti ispeglam košulje.”

U policijskoj stanici čekam svoju sestru Mirnu, koja će mi dati prevoz donegdje, a ne znam gdje – i mrzim četnike.

* * *

Jim Tomony, profesor psihologije, s neskrivenim čuđenjem čita moj dosje:

“Vi ste izjavili da ste krivi?”

“Jesam, pa šta?”

“Znate, ja ovaj posao vodim već dvadeset godina i imao sam samo “nevine”. Šta vas je rukovodilo da priznate krivicu?”

Kako ja njemu, stopostotnom uspješnom Amerikancu, mogu objasniti da ja svoju kćerku Vesnu volim skoro malo više od svoje kćerke Nevene, da, ako sam tražio porotno suđenje – gdje bi se objelodanilo da je i Amerikanka bila pjana ko pička, što njoj, kao učiteljici, znači automatski otkaz sa posla, a konsekventno tome, našem djetetu smještaj u neku vrstu “prihvatilišta”, gdje su uslovi mnogo gori nego u filmu Crni biseri; gdje djecu prže cigaretama, gađaju ih teniskim lopticama u glavu – iz zabave, a o onome, neizrecivom ne mogu ni da pomislim, a kamoli da napišem…

Sad, šta je – tu je!

Dale je “samo malo gurnuo ženu, pa joj pala vaza na glavu i prouzrokovala frakturu lobanje.”

Jon (arhitekta i, iz hobija, instruktor karatea) “popio je jednu” i uopšte se ne sjeća kako je ženi slomio ruku.

Steve je uhvatio u krevetu, u svojoj vlastitoj kući, vlastitu ženu, s njenim vlastitim ljubavnikom, razbio ga ko jaje, onda otišao u kafanu i napio se ko mejt – kad je policija došla po njega – “opirao se hapšenju”.

Philu je djevojka sakrila amfetamin, a on ju je “samo malo razrezao nožem”.

Dave je “slučajno zalupio vrata kola”, dok je njegova žena izlazila, pa joj pričepio prste… Bio je “malo popio” – što jest – jest, kaže on.

U igri sam: pokajnički, pred svima treba da kažem kakvo sam ja đubre od čovjeka, da u meni postoji nezaustavljivi poriv da pljujem ljude, da im nanosim bol i poniženje, da sam ja jedno primitivno biće, koje nije zaslužilo ni da se rodi, a ne da živi, da za mene nema adekvatne kazne…

Pokušavam da se pravdam: “…ali, vi ne znate šta je ona meni nagovorila…”

“Vidite, vi opet prebacujete krivicu za vaše agresivno ponašanje na drugoga.”

Teče sedmica za sedmicom: naučio sam lekciju i ponavljam, kao papagaj, da je “sve do mene”…

U međuvremenu, Amerikanka je izganjala dozvolu da se možemo viđati, da mogu opet vozati svoju Vesnu u kolicima, da mogu osjetiti njene slatke poljupce na mom licu, da je mogu mirisati i beskonačno ponavljati: “Zeko, moj dragi, Zeko.” (Amerikanka mi svakodnevno piše pisma, baš u stilu četrdesetdvogodišnje junferice: “I love you, I love you, I love you…” i tako cijela stranica.)

Svaki put treba da opišem neku situaciju, gdje sam bio u prilici da pokažem svoju agresivnost, ali sam se suzdržao…

“U supermarketu je bio čovjek, koji me je požurivao gurajući kolica, vrijeđao me naglas, a ja sam mu rekao da, ako mu se žuri, može proći ispred mene…”, izmišljam priču.

“Very well, Dario”, kaže Jim Tomony i ja idem, poslije sveg tog peglanja mozga, na pivo sa Daleom. (Jeste da nam je obojici zabranjeno da pijemo, ali kao što to reče jedan prvoborac, kad su ga uhvatili da peca ribu van sezone: “I ‘41. je bilo zabranjeno otići u partizane, pa ja opet otišao.”)

* * *

I to se svršilo: sad znam kako da se kontrolišem.

Vraćam se kući, ljubim svoju kćerku, koja je sad već “velika cura”, a njenoj majci kažem: “Ako me sljedeći put budeš jebavala, poderaću te ko novinu, a, ako se uhvatiš telefona da nazoveš policiju, otkinuću ti ruku!”

Onda dodajem: “Znaš da se šalim”, i to zaista mislim, ali i dalje mrzim četnike.

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Džamonja: Peglanje mozga”

  1. Džamonja je kralj. Nisam ga čitao dugo, tako da mi je ovo osvježenje.

    Odličan potez ste napravili, moje pohvale.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *