Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo ‘listanje’ crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.
‘Cijela kuća mi miriše na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj pijaci i… Ne prekidaj me kad ti pričam’, kažem Goranu Cindriću preko telefona. ‘Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare gramofonske ploče: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano… Šta radim? Evo, čistim ih. Bile su masne kao da je neko ručao na njima, pa sam ih prvo oprao deterdžentom, a sad ih čistim losionom pošto nemam 90-postotnog alkohola… Dobro, dobro – imam flašu vina. Hoćeš li navrnuti? Kad kasnije? Dok mi se kuća ne izluftira… Hajde, vidimo se.’