Gdje stanuju Bosanci: Zemlja o kojoj sanjaju odbjegli mravi

Sarajevo je ostalo bez Sarajlija. Onih koji su otišli namnožilo se više nego onih koji su ostali. Zašto su otišli? Možda je važnije pitanje, zašto i oni koji su još uvijek tu žele da odu?

Dubravko Brigić

Bio je peti april, bio je peti travanj ‘92. kad sam, kao dežurni novinar, izravno izvještavao sa prvog dana smrti: od Dobrinje do Skupštine BiH kolona ljudi koja bi da raspiruje mir. Kao da hoće pet posto veće plaće. Pratimo ih sa reportažnim kolima. Javljaju mi da sve ide u program. A, u stvari, sve ide u… Broj ljudi se povećava. Tada još nisam znao da oni stvarno jesu samo – broj. Zbog preglednosti sam na krovu kombija. Ulica “Bratstvo-jedinstvo”, pucaju na nas bojevim mecima. ‘Brigiću, snimaj ovo. Vidi šta nam rade’, jedan čovjek mi donosi čahuru. Krupni kadar. Snimatelj – Jan Beran. Vozač ne smije dalje. Pred Skupštinom: ranjeni ljudi. Krv, raskrečene noge. Pridružuju se Rade Šerbedžija i Kemo Monteno. Potom stiže Mladen Paunović. Potom Ivica Puljić. Potom je sve maglovito, kao u filmu. Sjećam se, kao u nekom američkom filmu iz Vijetnama, svog neodlaska 7. 4. Od tada, i ja sam, dakle, samo broj.

Dani sarajevskog agona i klaustrofobije primiču se brojci: 1000. Hiljadu dana, a svaki ko godina. Kad ne bismo mjerili vrijeme od rođenja Isusovog nego od smrti Suadine, sad bismo ulazili u jedanaesto stoljeće. Gdje je tek treći milenij i koliko nas regresa još čeka? Hiljade mrtvih, još više otišlih. U romantično doba odbrane sarajevske civilizacije pamtili smo i voljeli svakog ko je otišao. Abdulah Šarčević, Mersad Berber, Branko Đurić, Tarik Haverić, Predrag Finci, Nazif Gljiva… A onda je došla zima. I glad. Smrt je, ovdje, postala domaćin. Odlasci više nisu značili ništa.

Poslije je napravljen/iskopan tunel. Ako je Sarajevo, kako reče Fuad Buzadžić, Corason del mundo, tad bi tunel od Dobrinje do Butmira imao biti aorta. Ali mi više ne znamo, nama više nije važno ko odlazi. Razlog za priču je kad na tjedan-heftu-sedmicu dođe, recimo, Jasna Šamić. Evo, napokon, na vikend stigao i Dževad Karahasan. Tu je, plaču domaćice, i Ivica Puljić. To je čudo, to – vijest. A otišlo je 90 posto novinarskog kadra sa RTV BiH. Ne računam Đoge i Šagoljčiće. Ljudi koji vole Bosnu. I nikome do tog nije stalo. Urednici dnevnika, i voditelji, priučeni su novinari iz bešike SDA, iz bajke o servilnosti. Kosta Jovanović, Budo Vukobrat, Dževad Sabljaković, Nedim Lončarević, Momo Jelovac, Rasim Borčak, Muhamed Masleša, Duško Škorić, Slobodan Trbojević, Lutvo Tahirović… sve su to četnici.

Od 46 predratnih akademika, u gradu ih je 18. Tek nakon godinu dana opsade grada najveći i najvažniji sinovi BiH dobili su po tri marke. U bonovima. Ako nam odu Seid Huković, Ljubo Berberović i Ivan Štraus, zacijelo će i oni biti četnici. Broj radnika na Kliničkom centru (podaci od prije pola godine) spao je sa šest na tri hiljade. Otišlo je 526 liječnika. Iz ekipe FK ‘Sarajevo’, koja je nedavno otišla na turneju, devetoro je ostalo. Pita, Repuh i Valentić su zatražili i azil. Kapiten tima Varešanović preselio se u ‘Minhen 1860’. Vani su išli i članovi Sarajevske filharmonije. Mnogi su zaključili da će bolje svirati nepromrzlim prstima. Od Mirka Kovača čujem (kroz njegovu su kuću u Rovinju prošli): slikar Sead Ćizmić je u Americi, slikar Mustafa Ibrulj u Italiji, Husein Karišik u Rovinju, još.

Nedavno je otišao i Branko Ličen sa familijom. Nije, istina, kao dva člana SARTR-a, tražio politički azil za Rankom Rihtmanom i Davorom Bušićem, npr. Nedavno su otišle i mlade, talentirane pijanistice Irena Koblar i Tina Kordić. Svijet ih stipendira. Svijet ih hoće. Prije njih otišao je i Vedran Smajlović. Još prije nego je napustio grad, u stan-muzej njegova oca Avde Smajlovića, jednog od najvećih bh. kompozitora, uselili su ‘neki ljudi’. Šahisti su nam mahom već odavno vani i osjećaju se, kao i većina spomenutih, Bosancima. Tako se osjeća i Alija Isaković dok pije bečko pivo. Tako se osjeća i Rinko Golubović koji u Novigradu, u Istri, čeka da krene u Kanadu. Tamo će i elektroinžinjer Enver i njegova Slavenka. Slobodan i Merima putuju u Australiju. Na radost onima koji su protiv miješanih brakova, takvi najčešće odlaze. Što li? Gdje su Vuk Janjić, Benjamin Filipović, Šahin Šišić, Davor Korić, Faruk Piragić…? Šta će Meho iz MUP-a u Americi? Otišao da vidi Darija Džamonju. Moram mu dati adresu snimatelja Jana Berana i muzičara Fuada Buzadžića. I oni su tamo.

I iz priča onih koji su otišli, čini mi se: što su ljudi dalje od Bosne, više je vole. Zašto iz moje TV ekipe od četvero ljudi – četvero hoće vani? Zar zaista svi misle da je naša budućnost – prošlost? Možda se mi, u stvari, krećemo od kraja drugog milenija ka godini Isusova rođenja. Srce ostaje u Srcu svijeta, ali film se zove: MIZALDO.

pisao: Dubravko Brigić, decembar 1994. godine

Dubravko Brigić je bio bosanskohercegovački književnik i novinar. Rođen je 2. februara 1959. godine u Duvnu (današnji Tomislavgrad). Niz godina radio je u redakciji nekadašnje televizije Sarajevo. Objavio je knjige: “Papiri”, “Allabet mrtvih ljudi”, “S onu stranu života”, “Zenit-Jekovac”. Dvije zadnje knjige objavljene su nakon njegove smrti. Zbirka poezije “Zenit -Jekovac”, u izdanju magazina “Dani”, proglašena je za najbolju zbirku poezije u 2000. godini. Sarađivao je sa sedmičnikom “Naši dani”, riječkim “Novim listom” i drugim regionalnim časopisima i publikacijama. Umro je nakon teške bolesti, 23. decembra 1998. godine, u Vankuveru (Kanada). Sahranjen je na sarajevskom groblju Bare 2. februara 1999. godine, na svoj nedoživljeni 40. rođendan.