Koke je, inače, svoj nadimak stekao jer mu se sve ‘lijepilo’ za ruke – od voća na pijacama, novina sa trafika, čokolada sa polica tek otvorenih ‘mini-marketa’, švercovanih farmerki i majica na Maloj pijaci na Baščaršiji, do hemijskih olovaka u školi…
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme