Balkon preko puta mene bio je Vlade Pravdića. Tu nije bilo šta da se vidi, ali sprat niže je bio stan u kojem su se često odigravale ‘žurke’.
…ljeto je bilo kraj škole, dijeljenje đačkih knjižica, koja para od rodbine za sve petice (osim dvice iz vladanja), odlazak s ocem na more, u Cavtat, gdje sam ga mrzio dok je on obrađivao Njemice, a ja besmisleno i bezuspješno zabacivao udicu s mola i jedva čekao da se vratim u svoje Sarajevo, gdje me čekala: jesen, vazda mi mrska škola, ali dragi prijatelji: Ilija, Rile, Eko, Mirza, Mise, Ljupe…, još bezbroj tekmi lopte i basketa u Fisu…
Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat…
Sjedili smo kod Bajice u Konobi, šukali votku i ‘nikšićko pivo’, ljeto je bilo i pričali smo kako je Pimpek, izašavši na pogrešan izlaz, registrovao da mu nema ‘Oldsmobila’, pa se vratio u kafanu na ‘još po jednu’, nazvao policiju i prijavio krađu kola, a kad je poslije te ‘jedne’ izašao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila kao lopova…