Tako, prolaze putovanja. Nešto malo
iskustava novih, i mnoštvo starih, potvrđeno.
Sad ponovo bližim se grbadu. Stoljeća kao
da su prohujala – drhtim.
Na peronu, bezbeli, kiša. ko povratak
neminovna. Tako svoje bližnje, vazda, grad
ovaj dočekuje. (Možda ga drukčijeg ne bi
prepoznali!?) Iz suzne žlijezde larve,
evo, već kliznule niz nos!
Čemu se to raduje duša? Nju milovao
nikad nije ovaj grad. Al udarci
kojima je hranio, samoća strašna i plodotvorna,
znakovi nijehu li višeg smisla, dok u njemu
graditi kušao sam dom?
Pod kišom, sad čeka me moj grad. U njem dom.
U domu žena. U ženi smjerno srce bije
i spokojan diše sretni naš plod.
Koračam, ko pas umoran,
i svjetla prepun.
Svjetla
Abdulah Sidran, 1993
scene iz filma Savršeni krug, Ademira Kenovića
Poeziju Abdulaha Sidrana govori Mustafa Nadarević