Moji roditelji su iz Donjeg Miholjca, samo dvanaest kilometara od naše kuće do mađarske granice, pa odatle moje prezime zvuči mađarski. Moje pravo ime je Rudolf, ali kako me podsjeća na Adolf skratio sam ga u Rudi. Ali ja sam rođen u Petrovcu na Mlavi 17. jula 1929. godine, i to sasvim slučajno jer su se moji roditelji zbog očevog posla stalno seljakali. Ne, nije bio ni financ ni žandar, što ljudi uvijek pomisle – već monter mlinova.
Inače, odrastao sam u Šapcu, tamo sam išao u gimnaziju, živjeli smo u Rumi, Sremskim Karlovcima, u Varaždinu. Za mene su seljakanja jednostavna stvar. U Varaždinu, u tamošnjem pozorištu sam počeo kao amater, recitovao, glumio u dramskoj sekciji, pa su me drugovi iz škole ubijedili da imam dara i da se tome posvetim. Počeo sam iz znatiželje da provjerim ovu tvrdnju i, ostao u teatru. Neko vrijeme sam bio u pulskom pozorištu, a 1957. godine došao sam u Sarajevo i tu putio korijene. Najprije sam bio u Malom pozorištu, to je danas Kamerni teatar, pa onda došao u Narodno, zajedno sa Reihanom, Kaćom, Acom i Draganom otišao u “Teatar u pokretu”, pa se opet vratio u Narodno.
Najplodniji period za mene i najvažniji je onaj u Kamernom teatru kad sam radio sa pokojnim Jurislavom Korenićem, pošto je sa mene skinuo onu glumačku provincijsku dolamu. Bio sam Jago u “Otelu”, Higins u “Pigmalionu”, Pičem u “Prosjačkoj operi”, Žurden u “Građaninu plemiću”, Bondov Lir, Jerotije u “Narodnom poslaniku”… U Pozorištu u pokretu igrali smo dvije predstave – “Šest lica traže pisca” Dragoljuba Jeknića i “Kumovu slamu” Miroslava Jančića.
A na televiziji, “Eten-tinus”, koja je u svoje vrijeme malo šokirala javnost nekom svojom izvornošću i folklorom, radio sam “Laku noć, djeco”, tv-dramu “Bog Kurt”, koju ću pamtiti jer je bilo prvo snimanje elektronskom kamerom, pa sam se namučio kao sam đavo. Igrao sam u “Stijeni” Derviša Sušića, “Blago u duvaru”, “Karađozu”, “Husinskoj buni”, “Kožama”…
Zajedno sa Rejhanom Demirdžićem i Momom Dragičevićem je napravio legendarne Momu i Uzeira, kultnu humorističku emisiju nekadašnjeg Radio Sarajeva, po kojima je narod dao imena dvojici istih nebodera na Marindvoru (današnje poslovne zgrade UNITIC).
Veliku popularnost je imala i emisija “U đul bašti”. Kao što su nekad u beogradskoj “Veseloj večeri” postojali tandemi Ranko i Branko, Krcun i Moca, Cica i Mica, tako je naš humorist Nikola Škrba izmislio i osmislio Momu i Uzeira, koje smo Reihan i ja počeli da igramo na radiju u “Veseloj večeri”, potom u emisiji “Cik-cak”, a dovedoše nas i “U đul baštu”.
Pasionirani sam morski ribolovac, bavim se i gljivarstvom, veliki sam poznavalac i dobro ih spremam. Eto, to sam ja.
Tako je o sebi u julu 1982. godine pričao Rudi Alvađ, a njegov prijatelj i kolega Reihan Demirdžić o njemu je rekao: “On je divan čovjek i karakter, povremeno smotan u privatnom životu, ali mu to praštam jer je rijedak profesionalac u našoj branši. Pravi demostenski primjer – ispeci pa reci, dok sa mnom to nije slučaj. I porodičan čovjek – drugi mu je brak uspješan, jedno dijete.”
Rudolf Rudi Alvađ je umro 21. septembra 1988. godine u Sarajevu.