Rejhana su svi voljeli, a i danas vole iako je sve manje onih koji ga se sjećaju. Malo ko nas podsjeća na veličine kakve smo imali.
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme
…poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad ‘dezertirao’ – zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na ‘korzu’ bio takav ‘šenluk’ da su kasnije pričali: ‘S Džamonjama se ne valja zajebavati.’)