U predvečerje aktuelnog popisa u Bosni i Hercegovini (2013), odlučio sam sumirati sve tegobe ovdašnjeg življa koji se proteklih (predpopisnih) dana iživljavao sa samim sobom, raznolikošću jednoobrazne dosade komentarisanja predstojećeg popisa. Desilo se da ću u narednih sedam dana, sve dok i mene nije sunce ogrijalo te se konačno i ja popisah, svakodnevno izražavati svoja raspoloženja, pa kontam, što to ne bi objedinio u jedan predivan tekstić. I tako nastade ovo što čitate.
Dan pred velike događaje
Noć pred početak ‘rješenja svih problema’ zapisujem: ‘Ovo će biti duga, neprospavana noć, posljednje nepopisano stanje trouglaste žive sile. Statistika (matematička disciplina koja proučava načine sakupljanja, sažimanja i prikazivanja zaključaka iz određenih podataka) neće biti ovoliko (pot)cijenjena, (o)pominjana, osporavana i obožavana, pljuvana i slavljena sljedećih nekoliko decenija. Da li će sutra stići i na moja vrata, ili ću morati čekati dan-dva-tri da se to desi? Jedva čekam da me popišu pa da stavim status koji će sadržati moje najvažnije odgovore. Ili ono što želim da svi misle da su bili moji odgovori popisivaču/ici isprepadanom/j da li će popuniti sve kvadratiće kako je na testu naučio/la. Naravno da neću propustiti priliku da se malo zajebavam, tako mi azil pomogao!
Dan prvi: Praćenje vijesti ‘s terena’
Prvi dan je popisa u Bosni i Hercegovini. Pratim portale, ima se šta vidjeti. Ne mislim ništa, samo se smijem na vijesti poput: ‘Pitanje lokacije za skladištenje popisnog materijala još nije riješeno. Naime, centralno skladište bi trebalo biti u Istočnom Sarajevu, no te prostorije nisu opremljene. Nadležni vjeruju da će to pitanje biti riješeno do 15. oktobra, a do tada će popisivači nositi materijal kućama, odnosno odnositi u prostorije opštinskih popisnih povjerenstava’
Dan drugi: Ekskluzivno
I dalje se samo smijem i čitam medijske izvještaje poput: ‘Predsjednica Popisne komisije u opštini Srebrenica oduzela je jedan popunjeni popisni materijal nakon što je saznala da dvije djevojke popisivači popunjavaju liste u jednom srebreničkom restoranu.’
Pada mi na pamet budalaština pa na svoj Facebook profil stavljam:
EKSKLUZIVNO: Preliminarni rezultati popisa u Bosni i Hercegovini 2013.
Stoka (krupni zub) = 30%
Stoka (sitni zub) = 30%
Perad (ukupno) = 30%
Ljudi = 1%
Statistička greška = 9%
Dan treći: Nervoza
Hvata me nervoza. Zapisujem: ‘Nije mi još popisivač/ica doš'o/la. A ka’ će ne zna se. Osjećam se diskriminirano i ugroženo. Najradije se ne bih ni budio dok popisivač/ica ne dođe. Život nekako nema smisla kad svi imaju neku sjajnu priču, anegdotu, prijetnju, dizanje sebe ili svog plemena u očima svojih Facebook friendsa, a ti ‘vako sjediš nepopisan, skrušen, gotovo žalostan, bez ičega za reći publici. Srećom se rodbina pobrinula da zorom dostavi turu friških gljiva, ali vrijeme do ručka se čini tako dalekim, gotovo nedostižnim. Možda bih trebao doručkovati? Možda. Uglavnom, nadam se popisivaču/ici, pa ako ko ima nek urgira da se to čim prije i desi. Stvarno je ružno biti bez priče, anegdote, prijetnje, dizanja sebe ili svog plemena u očima svojih Facebook friendsa. Onako, za dobro jutro.
Dan četvrti: Frustracija
Nepopisanost mi već donosi frustraciju koja dostiže zavidnu razinu: Ako zbog nečega odem iz ove države to će biti zato što mi već četvrti dan ne dolazi popisivač/ica na vrata. Sramota za ovu zemlju za koju je moje domaćinstvo dalo i daje vrhunske Facebook statuse, koji često graniče s lucidnom genijalnošću polovice vidrinog repa isječenog ustavom izgrađenom ručicama članova Družbe Pere Kvržice. Nek’ vam je na obraz!
Dan peti: Ljutnja
Bijes u naznakama: ‘Ni peti dan nema nikog da me popiše. Gubim vrijeme, ali i strpljenje. Čak sam, u nervozi iščekivanja, otišao i na jedan protest. Nešto u vezi s kulturom, nebitno. Istina zakasnio sam minut-dva ali sam se ovjerio kod preostalih raspravljača (komada 2) i nastavio kojih 50 metara dalje gdje se održa(va) drugi protest(?) osvještenja o karcinomu dojke. Tamo je bilo nekoliko stotina žena i djece, uz nekolicinu mudonja. Vidjeh parkirane autobuse zeničke prevozničke kompanije pa pretpostavljam da je zato i bilo tako puno nasmijanih. Eto, nakon izvještaja bih umolio da neko javi u Centar Popisivača kako sam strašno ljut, do mjere da ću ovog trenutka popiti duplu umjesto obične kafe i Frondi (vjerovatno makar pola srednjeg pakovanja).
Dan šesti: Gasnem, kopnim
Kopnim: ‘Šesti je dan kako kopnim, nestaje mi zraka, vodu i ne otvaram posljednjih mjesec dana otkad je poskupila, tuširam se pepelom jer ni plin ne palim, kontam poskupiće pa se grijem trčanjem uz basamake i trčanjem niz basamake, a hranu podgrijavam na kartonima iz predpopisnog života kad je sve bilo OK i kad se moglo. Ali i kartona mi ponestaje. Međutim, sve to nije razlog mog ugasnuća. Razlog je, naravno, uporno ignorisanje popisnog tijela prema mom domaćinstvu. Šesti dan je, a nikog da me popiše. Ne daju mi da se izjasnim po svim tačkama optužnice, tj. nije ih briga, neće da evidentiraju, ne žele da ostane zapisano sve što imam da odgovorim na njihova kvadratna pitanja. Ima li život uopšte smisla? Oh.
Dan sedmi: Ima li života poslije popisa?
Život je ponovo dobio smisao: Slavlje u domaćinstvu dostiže neslućene granice. Zbunjena popisivačica je upravo otišla i mislim da još uvijek razmišlja o mojim odgovorima. Šta ću joj ja, sama se odlučila na taj pos'o. Život je opet dobio smisao u trenutku kad je otpila dva gutljaja soka od avlijskog grožđa lokalne proizvodnje. Vjerovatno bi se treći gutljaj smatrao mitom i korupcijom, što je htjela da izbjegne po svaku cijenu. Nije dozvolila da uslikam popisni list u strahu od kazne nadležnih, pa šta god napišem da sam joj rekao može a i ne mora biti tačno, samim tim nije ni bitno. Uglavnom, prilično se zbunila i tražila da po tri puta ponovim da hoću da mi upiše tpo što sam joj rekao da upiše. To mi je nekako i drago. Možda porazmisli o smislu popunjavanja kvadratića ako se u budućnosti bude htjela baviti ovim poslom. Možda i ne, ali ja sam svoju građansku dužnost obavio, bez obzira što će sve te liste svakako završiti na smeću potkusurivanja ovdašnjeg idiotluka. Eto, sad kad sam i to obavio, mogu početi spremanje koferčeta i kol'ko sutra spičiti na odmor. Rekoh li, život je ponovo dobio smisao!
Također, želio bih da iskoristim priliku da se zahvalim Mini, Rasimu, Ladi, Jeleni, Milosavi, Mirzi, Nihadi, Arminu, Editi, Zoki, Aidi, Nihadu Š., Nihadu K., Denisu&Ivani, Mari, Nardi, Mubini, Sadini, Leili, Bobi, Štefici, Majli, Brani, Isidori, Adisi, Borisu, Goranu, Validi, Harelu, Arifi, Lejli, Ines, Enidi, Vesni N., Vesni K., Ljiljani, Srletu, Nini, Zoranu, Vesni, Draženu, Edinu, Selmi M.D., Selmi H., Лолити, Darjanu, Mariju, Anti, Nenadu, Naseru, Shams, Elvedini… i milionima drugih koje ne spomenuh zbog ljenosti da se prisjetim, na svesrdnoj podršci tokom proteklih sedam jedva preživljenih dana.
Dobro, dobro, naravno da neću ostati dužan najzanimljivije popisne fakte. Neću reći uvriježeno kako je bilo šta stvar privatnosti u ovom vremenu Velikog Brata, i praviti se da to samo mene treba da interesuje, jer znam da na ovim prostorima sve interesuje sve, a posebno ko je ko i šta i kako i u koga. Pa, dozvolite, dunkve, da se za kraj i predstavim: Nermin Čengić, po nacionalnosti: Zemljanin, po vjeroispovjesti: Sarajlija, a maternji jezik: srpsko-hrvatski. I ako među vama ima onih kojima su ti podaci zaista presudni nek’ udari po hrkljušu. A nama valja putovati. Živjeli!
Nermin Čengić, Sarajevo, 7. oktobar 2013