Otkako je imala podstanare, zidovi njenog stana izgubili su, kao nekom čarolijom, onu zagasitu, memli boju… Kuća je naprosto sinula. I samu bakicu, koja je već primila nekakvu sivkastu boju u licu, sada je iznutra obasjavala blaga svjetlost čiji bi se sjaj pojačao dok bi držala Minku u krilu.
Dario Džamonja
Jednog dana u jednom listu osvanuo je oglas neuobičajene sadržine: ‘Izdajem namještenu sobu s upotrebom kupatila bračnom paru s djetetom.’ Dala ga je Angelina Pribanić, bolničarka u penziji, koja je nakon muževljeve smrti živjela sama u velikom trosobnom stanu gdje su je svakog dana polako ubijale dosada, usamljenost i tišina. Pisma koja su joj stizala od sina i kćerke koji su radili u inostranstvu, bila su joj slaba utjeha. Slike unučica koje su prilagali (kolor), ipak su bile samo papir. I tako se bakica lukavo dosjetila.
Razumije se da je na njenu adresu navalio čitav buljuk zainteresovanih. Ali većina ih je bila bez djece, jer su bakin posljednji uslov jednostavno zaboravljali. Ipak jednog dana dođe mlad bračni par: ona ljekar, on tehničar. Sa sobom dovedoše svoju trogodišnju kćerku Minku koja povuče stolnjak, sruši vazu sa stola, otkide list fikusa i – oduševi Angelinu. Tako su sklopili sporazum. Roditelji se počeše raspitivati za neko obližnje obdanište što užasnu stanodavku, koja gotovo preklinjući predloži da ona vodi brigu, bez ikakve naknade, o maloj Minki, dok joj roditelji budu na poslu.
Trajalo je to tako, na obostrano zadovoljstvo, nekoliko mjeseci, a onda Angelini proradi mrmak da njeni podstanari nisu zadovoljni stanom, da im je kirija prevelika. Iz dana u dan je strahovala da joj ne dođu s viješću da su našli nekakav pogodniji stan. Bakica više nije mogla ni da zamisli život bez Minke, njene cike, trke kroz ogromne sobe. Otkako je imala podstanare, zidovi njenog stana izgubili su, kao nekom čarolijom, onu zagasitu, memli boju… Kuća je naprosto sinula. I samu bakicu, koja je već primila nekakvu sivkastu boju u licu, sada je iznutra obasjavala blaga svjetlost čiji bi se sjaj pojačao dok bi držala Minku u krilu.
Otkud je ona to sebi uvrtjela u glavu o tobožnjem nezadovoljstvu podstanara – to sam bog zna. Bilo kako bilo, bakica je postajala sve uznemirenija, vrzmala se nervozno po kući, sa zebnjom čekala povratak Minkinih roditelja s posla. Tad se opet dosjetila lukava bakica kako da zadrži svoje blago. Jednog dana, kada se Minkina majka vratila s posla, ona je odmah dočeka zabrinutim i tragičnim glasom: ‘Gospođo draga, da samo znate šta se jutros desilo u ulici. Neka djevojčica – baš tako kao vaša Minka, ne budi primijenjeno – ostala sama kod kuće, roditelji zaposleni, baš kao vi, ne budi primijenjeno, i igrajući se propala kroz rešetke na balkonu… Na petom spratu… Bože moj, bože moj!… Šta se sve ne dešava!’
Za nekoliko dana slijedila je priča kako je ‘neko dijete, ne budi primijenjeno, izletjelo pod auto…’, drugo prevrnulo na sebe lonac vrele vode, treće razbilo glavu, jedno slomilo nogu, jedno se opeklo peglom, drugo se zatvorilo u frižider. Ko biva – sve to u komšiluku i samo zato što nije bilo nikoga da ih čuva. Htjela bakica da ih zadrži, da pokažu kako se njihovoj Minki ništa od svih tih užasa ne može dogoditi, da je Minka sigurna s njom… Ali ovoga puta se bakica prevarila u računu. Roditelji se posavjetovaše (a vjerovali su svakoj Angelininoj laži), pomisliše kako žive u nekakvom divljem i ukletom kraju, zabrinuše se i na kraju mjeseca saopštiše očajnoj bakici da su našli pogodniji stan i ostaviše je u suzama… Badava je bilo njeno preklinjanje, smanjivanje kirije, davanje još jedne sobe na upotrebu… Badava. Angelina Pribanić ostade sama u pustom i gluhom stanu okružena igračkama male Minke koje roditelji zaboraviše pri selidbi.
pisao: Dario Džamonja