Ibrahim Spahić se već skoro 30 godina kezi u lice gluposti i besmislu naših prostora i sredina, smireno i mangupski im podastirući dokaze o postojanju normalnosti i uljudnosti.
Ibrahim Spahić svake godine u glavni grad svih glavnih gradova donese mjesec dana doslovno ispunjenih namjerama da se objasni beživotnoj sili hodajućih kostiju kako šutiti nikad nije bilo ljudski, kako zaobilaziti probleme nikad nije bilo karakterno i kako je prepuštanje stihiji kurvaluk samih sebe protiv kojeg se sami moramo izboriti. Sa sobom.
Ibrahim Spahić je rijetka svijetla tačka današnjeg Sarajeva – Sarajeva potpuno slomljenog silnim “napretkom” i moralnim devijacijama nekad sasvim pristojno izgrađenog karaktera jednog grada.
Ibrahim Spahić je ultimativni borac i to mu svak’ mora priznati koliko god ne razumije svaku riječ koju Ibro izgovori jer Ibro je oduvijek govorio mnogo i u tom mnogo bi rekao još više. Svjetina obično ne bi mogla otići dalje od prve rečenice, od onog “dobar dan”, a voditelji već spremaju “blok reklama”, jer im Ibro u jednom odgovoru daje informacije iz sva tri pitanja koja su spremali da “mudro” postave Ibri.
Ibrahim Spahić je i politički aktivan. Iako nikad nije uspio napraviti “spektakularan” rezultat u tom domenu, ovdašnja javnost se i danas sjeća njegovih “volovskih namjera” u pohodu na glasače. I to se ismijalo kao i mnoge druge izuzetne, kvalitetne stvari koje Ibro uradi za (ponovni) razvoj gradskog bića.
Ovo nije tekst o Ibrahimu Spahiću, a kamoli veličanje njegovog lika i djela. Ovo je red po red rečenica o svima nama i našoj nemogućnosti shvatanja potrebe za boljim koje postoji. Nama priglupim ovdašnjim i ondašnjim, rođenim i dorođenim, kojima je u krvi sve ismijati ne gledajući dalje od vlastite prekopane nosurde.
Ime, skoro brend, Ibrahim Spahić sam iskoristio kako bih pljunuo u lice svakom ko se ovih dana izruguje izlasku “ljudi iz Miljacke u ronilačkom odjelu”, iz “bureta nasred Marindvora”, “vođenju press-konferencije sa zidarskih merdevina”.
Ne pljujem što mi je ćeif već što je to jedini jezik koji razumiju pomenute licemjerne rugalice, nespremne da same bilo šta učine,a kamoli da se, isprepadani, pomire sa rednim dvocifrenim brojem 27, koliko je puta u glavni grad svih glavnih gradova Ibro donio Sarajevsku zimu.
Djeca su davno skontala da “ko se ruga poseru ga”, a narod koji nekad nije šutio i trpio znao je i ko se najslađe smije, pa mu ne bi trebalo posebno objašnjavati zašto bi u ovom današnjem jadu i čemeru gromoglasne društvene tišine trebalo naći načina da se Ibru klonira.
piše: Nermin Čengić
bravo gigante!