piše: Nermin Čengić
Osmjeh, nekom gorak, nekom sladak, nije silazio s lica proteklog vikenda nakon obraćanja jednog od ovih iz serije “Mirotvorac 2.0”, eberečke-ebertute mudrog-premudrog Bakira Izetbegovića, inače, u još uvijek postizbornoj Bosni i Hercegovini, prvog u Bošnjaka. B. Izetbegović je uspio, u ime svih potčinjenih, izjaviti glupost kakva nije iz nečijih usta izašla još dok mu je babuka početkom čuvenih devedesetih uvjeravao sve oko sebe da “rata u Bosni neće biti”.
Po mnogo čemu jedinstven umirotvoritelj sa više nego kontraverznom mafia-friendly pozadinom, B. Izetbegović je, nakon nedavnih molbi za oprost svih zločina koje je počinio bosanskohercegovački streljački sportski savez – posmatrajući stratišta od Srebrenice do Prijedora – u čast i slavu devetnaestog rođendana čuvene rak rane bosanskohercegovačke ujedinjenosti poznate po različitim živopisnim nazivima, a zvanično Republika Srpska, saopštio svima kako su Bošnjaci ponosni na postojanje Republike Srpske, tj. da nemaju ništa protiv nje, odnosno da je sve ok. Sve dok se poštuje slovo (ili ono bi duh) Dejtona.
Sve rečeno, pomenuti mudrac svakako nije izrekao iz nekih svojih interesa, već zbog mira u kući i opšteg blagostanja nacije. Jer B. zna s kim ima posla i vidi da mu nema druge, te se, poput babuke mu, odluči da ide linijom nikakvog otpora i zvanično, u ime naroda, odobri fašizmu najmanje 49 posto prostora Bosne i Hercegovine. Ostalih 51 posto se još uvijek premišlja na koju će stranu, iako je svima jasno kome zvona zvone.
Iako još nijednom u ovopriličnom redanju slova ne pomenuh riječi genocid i zločin, a opetovano pominjanje porodičnih stabala dinastija Karadžić, Mladić, Plavšić… mi nije ni u peti, još uvijek vam je, barem se nadam, jasno o čemu to ja pričam.
Meni je sasvim jasno da je došlo vrijeme zaborava i potpunog ignorisanja svega što je osiguralo vječne fotelje i nepresušno bogatstvo lakomom igraču srcima i dušama svojih izjebanih podanika. Vrijeme je čini se došlo da prestanemo patetisati uspomenama poput Sarajevskih ruža i hiljadu granata dnevno jer svakako više nećete nikoga naći da je zainteresovan za temu, a kamoli da vam povjeruje. Sasvim izgledno je došlo vrijeme da se tvornice, recimo, akumulatora poput one u Potočarima pretvore u tržne centre ili po mogućnosti ugostiteljske objekte. A možemo se već bez zazora napajati vodom iz Perućca, gdje bi se dalo srediti i makar jedno prestižno ribogojilište.
Da ne peglam primjerima kojih je nekad bilo sasvim dovoljno, i previše, u sjećanjima bosanskohercegovačkog registrovanog glasača, a koji su, vidi sad, tako naglo isparili pa se i oni sa rasparanim stomacima pitaju otkud im ti okom vidljivi ožiljci. A šta tek sa ožiljcima koji se okom ne vide? Sve ste to svakako umislili, poručuju vam vođe. Dakle, živjela Republika Srpska, poruči nam B. Izetbegović, pa se kao njegov glasač tome podredite i postavite svakog 9. januara zastavu na prozore, kad vam je već vođa zabada u srce.
Zašto je to tako? Suvišno je pitanje koliko i – da li smo zaista toliko zaglupili da više ne prepoznajemo kad nas tama preuzima. Potpuno je besciljno postavljati više sebi dileme – da li smo zaista toliko nesmotreni širom otvarajući vrata da nam fašizam u kuću lakše uđe? Apsolutno je jasno da su svi pobijeni i upropašteni životi, sav taj pokradeni novac i imovina, svo Zlo koje nam za vratom još uvijek diše potpuno vrijedni stečenih prinadležnosti idiota koji vas vode. Svojom šutnjom psujete sve one suze prolivene u “nemilim godinama” koje su “pojeli lavovi”? A ko vam je kriv? Fašisti najmanje. Oni samo ispunjavaju svoje zadatke, dok ih šutke posmatrate ili se bavite potpuno perifernim patetikama dajući im za pravo da vam se uporno smiju u facu.
Rijetko, u zadnje vrijeme nikako, se ne odazivam na, doduše sve rijeđe, tribine gdje se diskutuje o zdravlju društva i antifašizma. Zašto gubiti vrijeme na mjestima u kojima ta društvena i antifašistička borba počinje i završava u tih nekoliko kvadrata nabijene atmosfere. Van toga se žive predgovori i pogovori u kojima vlada neprikosnovena fašistička stvarnost.
Ali evo baš prije dva dana me malo “ponijelo” nakon mudrolija rečenog Izetbegovića, pa sam se uključio u jednu nenadjebivu i kako ću ubrzo shvatiti za mene kobnu raspravu na jednoj od popularnih socijalnih mreža. Nađoh se ja tako u društvu “vrlih regionalnih facebook antifašista” koji, uvidjeh, ne trpe pozive za vraćanjem u realnost, a kako bi se zaista suočilo sa stvarnim problemom, dakle sa samima sobom. Naime, virtualno društvo se sjatilo da još jedared, kako to i priliči, oplakuje srebreničku sudbinu pri tom se oštro protiveći postojanju toponima Republika Srpska te čvrsto dajući do znanja kako nikad više taj naziv neće pisati velikim slovom dok su živi. Nasmijao sam se malim žutim smajlijem, sjećajući se da sam i sam imao slične performanse u svojim piskaranjima ali ovi se nisu šalili. Čvrsto su odlučili da u svim prepiskama Republika Srpska bude republika srpska i da to svojoj djeci utuve u glave. Kako misle proći lektorske provjere i da li im je zaista stalo da im djeca u školama imaju loše ocjene zbog nemoći njihovih roditelja da se pomire sa, sad već 19 godina, utvrđenom neminovnošću opečaćenom nešto kasnije u američkom Dejtonu? Nisam ih stigao pitati.
Izbacili su me (na našem jeziku: remove) iz dalje konverzacije jer, u čekanju reda da pitam prethodno, nisam mogao odolit’ da ne pitam – šta misle o svakodnevnoj razmjeni uzdaha najpoznatijih balkanskih gejova Borisa i Milorada, koja se intenzivira kad god jednom od dvojice ponestane argumenata za objašnjenje vlastite sklonosti ka kriminalnim djelima. Na Mileta se očekivano osulo drvlje i kamenje jer on je, znate, papak i lopov (nije da se ne slažem), dok se prema Borisu bilo nešto umjerenije. Ipak je Boki bio u Srebenici i rek'o “izvin'te”, zar ne? Sve je dobilo sasvim novu dimenziju kad se među antifašistima pojavio i bog. Mislim da nije bio baš onaj koji je 11. jula 1995. godine mijenj'o tapete u raju pa nije stig'o da zaustavi krvave zajebancije po istočnoj Bosni, al’ je bio neki kojem se, usloviše me, ime piše velikim slovom. Čim sam postavio pitanje čemu više mnogostruko zavaravanje, od virtualnog i samo virtualnog otpora neminovnostima pa do vjere u neupitnost božanstva, sva moja mukotrpno stečena popularnost među rečenim društvom automatski pade u vodu. Dok su me izbacivali čudili su se kako do sad nisu prepoznali to moje štatigajaznamšta.
Sad mi jedino ostaje da sačekam svoj posljednji čas te se na upit o odricanju grijeha pozitivno izjasnim. Ne znam šta pored toga da čini bezbožnik. Jedino još da ponizno sluša boguugodne face kako se s dušom rastaju, jedinstveno se raspadajući od brige za žrtve (kojih kažu i nije bilo), izvrčući gramatiku po vlastitom nahođenju, te slijepo i gluho prateći praštanje zločincima za stvaranje državotvornih teritorija koje će u svom neupitnom inatu pisati malim slovima.
U takvim uslovima, gdje je vrhunac otpora gramatička opredjeljenost, sasvim je normalno da vam predvodnik jednog, kako ono bi – napaćenog, poklanog, genocidisanog… ima toga još na predizbornim lecima – sasvim mirno i ohrabrujuće saopšti da je Republika Srpska ponos i dika tog ekskluzivno njegovog – napaćenog, poklanog, genocidisanog… – naroda. Presavijen je tabak, u slavu kojeg eura više u Mrduši Donjoj.
A ja nakon svega rečenog imam još samo jednu dilemu. Da li se ljudi piše velikim ili malim slovom?
Zavisi u kojem jeziku. Jezicima nasih naroda, malim. Ako si nekad za nekoga i napisao da je Covjek, uvjerit cete da si uradio pogresno, osim ako isti nije mrtav.
A tekst, pravopisno i gramaticki, ispravan.