piše: Darjan Bilić
Stanovnici Titove ulice u Sarajevu, kao i svi oni koji žive neposredno pored pruge kojom se kotrlja sarajevski tramvaj, jutros nisu osjetili podrhtavanje tla i nisu čuli nikakvu buku. Nije riječ o uvođenju novih modela tramvaja sa niskim pragom, niti se radi o nekom testiranju novih materijala koji ne proizvode buku. Jednostavno, radi se o štrajku u kojem ispaštaju “građani” ili bolje rečeno predstavnici konstitutivnih naroda, te mi ostali. Dobro ste čuli, ispaštaju oni koji već godinama na ovaj ili onaj način finansiraju igre bez granica u sarajevskom Gradskom saobraćajnom preduzeću – GRAS, koji je, prema mojim spoznajama, jedina neprofitabilna firma u svijetu koja se bavi prevozom putnika u jednom nazovi glavnom gradu.
Pogledajmo s pravne strane. Kanton Sarajevo je osnivač pomenute kompanije, koja se punim imenom zove: J (javno) K (kantonalno) P (preduzeće) GRAS. Pomenuto preduzeće je zaduženo za prevoz putnika u kantonu, no zbog akomuliranih problema GRAS nije u stanju da izvršava svoju osnovnu funkciju zbog kojeg je i osnovano.
No, vratimo se malo u rikverc. Za potrebe testiranja u Sarajevu je 1885. godine isproban tramvajski saobraćaj uz pomoć konja kako neuspjeh ne bi izazvao bruku u Beču, glavnom gradu tadašnjeg carstva. Kako je sve prošlo kako treba, mi smo prvi u Europi dobili tramvajski saobraćaj i komociju prevoza umjesto hodanja. Trolejbuski saobraćaj uveden je 1984. godine, kada smo dobili ekološko prevozno sredstvo koje fercera na struju. Tada su povezani dijelovi grada strujnom žicom i sve izgledalo je lijepo tada za Olimpijadu. Minibus saobraćaj koji dostupnijim činio je mahale u Starom Gradu gdje je trideset linija uveseljavalo sve one koji trebaju da se sjargaju u grad zbog obaveza ili hira. Autobuski saobraćaj uveden je 1953. godine i služio je uvezivanju prigradskih naselja sa gradom i bio je na nekim mjestima dopuna trolejbusu i tramvaju. Svakako u periodu agresije i opsade veliki dio pogona GRAS-a i većina vozila stradala je u bombardovanjima i planski je uništena od strane “brđana” jer su, između ostalog, bili simbol urbanog načina života, a trebalo je slomiti one koji su se usudili ostati u Sarajevu i pružiti otpor anticivilizacijskim vrijednostima. U par navrata, tokom opsade i agresije, tramvaji su pokrenuti i na neki bizaran način predstavljali ohrabrenje stanovnicima koji su uprkos opasnostima od dejstava sa okolnih brda koristili javni prevoz koji je simbolizirao Grad…
Nazad na temu: nakon svirepe opsade i godina pakla priletili su stranci i putem donacija i grantova obnovljena je naponska mreža, vozila su donirana, uložena su sredstva u GRAS koji je imao priliku za novi početak. Vozili smo se u novim vozilima koja su bila ukrašena zastavama zemalja koje su nas kao pogurale, viorile su se zastave Japana, EU, Danske, UAE… No, radost nije trajala dugo jer je stranka koja je uzela “monopol na odbranu” odlučila da uzme monopol i na GRAS. Od tada logika djelovanja Stranke Demokratske Akcije koja se može nazvati slobodnim i legalnim lopovlukom ugnijezdila se u pomenutoj firmi. Direktori poput Jusufranića vedrili su i oblačili, nabavljali mjenjače za tramvaje, prodali privatniku pumpu u krugu preduzeća, osnovali su više sindikata kako bi imali kontrolu nad radnicima koji su imali nešto da kažu i prijave. Vozila su propadala jer nisu održavana, a svake godine sve veći gubici su pokrivani budžetskim grantovima. Niko nije postavljao nikakva pitanja, slabo je ko plaćao i kartu za korištenje prevoza, inspekcije pod kontrolom gore pomenute političke stranke nisu zalazile u preduzeće i sve je bilo super. Vremenom, vozila su se raspadala usljed totalne nebrige. Nestručni ali podobni menadžment doveo je GRAS do pozicije kada je sigurnost putnika koji koriste vozila dovedena u pitanje, ne samo zbog čakijanja po tramvajima i trolejbusima, već bukvalno zbog dotrajalosti vozila i njihove oronulosti. U posljednje vrijeme bilo je normalno da minibus se čeka po dva sata, da trola škripi i u krivini sa nje otpadaju djelovi. U toj fazi postalo je normalno da revizori izgledaju kao zapušteni specijalci koji nisu baš u najboljoj formi ali na sebi imaju vojnu obleku. Postalo je normalno da karte za prevoz ne možete kupiti na trafikama, da mašine za poništavanje karata ne rade u vozilima, i naravno da hlađenje ne radi kao ni grijanje. Moglo se ograisati u vozilima ili barem stati u govno, mada i bez govneta vozila su imala memli miris.
Po dolasku “Valtera” u grad očekivali smo promijenu, očekivali smo da prođe dosadašnja praksa grantova i pokrivanja gubitaša, očekivali smo da se promijeni ploča i da stvari polako krenu ka nekoj normali. O, kako smo se zajebali, kako smo popušili foru. “Valter” se poklopio ušima i lagano nastavio je sa dosadašnjom praksom. Socijal-demokratska Partija svoj program prilagodila je talovima, podobnim kadrovima i lopovluku. Prosto su nastavili praksu onih koji imaju monopol na odbranu i ratno profiterstvo. Nigdje stručnih, nigdje napretka. Još dobili smo i štrajk GRAS-a i to ne pred centralama pomenutih stranaka već došlo je do potpune obustave javnog gradskog saobraćaja, gdje ispaštaju oni koji od svojih plata daju za grant koji pokriva glupost, lopovluk i plansko uništenje.
Hvala GRAS-u, hvala dvjema strankama koje čine vlast u Kantonu Sarajevo, hvala Kantonu Sarajevo, hvala premijeru i svima onima koji su učinili sve da se praksa pranja para nastavi.
Danas kao i davne 1885. godine, uz pomoć konja čini se nešto suprotno. Tramvajski saobraćaj se obustavlja.
E sad, hoćemo li mi konačno otvoriti oči i pitati ‘dje su pare, hoćemo li kao i inače poklopiti se ušima, popiti sredstvo za smirenje i nastaviti tamo gdje smo stali ili ćemo konačno postaviti prava pitanja sebi ali i lopovima koji nas okružuju? Sve je do nas. Nisam siguran šta će proizvesti varnicu jer sve oko nas nekako gubi smisao i kolabira. Kultura, prevoz, ARS AEVI, ekonomija, a u nama više nema trunke dostojanstva, ponosa, solidarnosti. Ma, ničega.
Alal nam pos'o i ja bih svjetlo zvao mrakom.