Nermin Čengić: (Na)Došla Miljacka

Ko bilo šta zna jasno mu je da je snagu vode nemoguće ukrotiti ukoliko se tome ne priđe ozbiljno i sistematski, što se u Sarajevu odavno ne radi po bilo kom pitanju, pa što bi i po pitanju poplava. Nadležni u šeheru već barem dvije decenije više nisu nadležni nego podobni, stručnjaci više nisu stručni nego zadovoljavajući ili dovoljni.

piše: Nermin Čengić

Još otkad pamtim život i okolinu znam se s Miljackom, rijekom koja protiče mojim zavičajem. Plahovitog i vrletnog toka, nastanjena je mnogim prirodnim i vještačkim vrstama i pojavama. Moje poznanstvo s Miljackom nije nekakvo veliko čudo, obzirom da me na mjestu mog rođenja i dočakala ta, ipak, plovna rijeka, jer ona postoji daleko duže i od mene ali i od samog grada na koji svi vezani za njega žele biti ponosni čak i kad nam to ne daju. Sasvim je uredu konstatovati da ta gradska rijeka nema gaz za prekookeanske brodove, češće nego rjeđe niti najobičniji splav nije moguće provesti njenim kaskadiranim dijelom, koji prolazi centralnim komadom metropole, ali ona jeste plovna i njome svakodnevno, pored patki i sapača, vrlo često i sasvim otvoreno plove raznovrsno đubre i fekalije tj., da izvinete, govna. A to joj, priznaćete, ipak priskrbljuje status plovnosti.

Miljacka je ljeti vrlo niskog vodostaja i na mnogim mjestima, posebno u centralnim dijelovima Sarajeva moguće ju je bez zazora pregaziti, iako u takvim situacijama valja biti, za svaki slučaj, posebno pažljiv zbog uticaja vanjskog faktora, obzirom da naseljena bića u najljepšem glavnom gradu na svijetu, u skladu sa svojim kulturno-umjetničkim sposobnostima spoznaje, ne prezaju od poklanjanja raznolikih ‘darova’ smeđoj ljepotici, pa se tu nađe svašta – od razbijenih staklenih objekata, konzervi, raznolike ambalaže, pa sve do veš mašina i drugih kućanskih aparata od kojih ‘domaćin’ više nema koristi, a neugodno bi se osjećao da ih mora pospremiti na mjesto predviđeno za takvu vrstu kabastog otpada. Kako bi se stekla puna slika o najpoznatijoj sarajevskoj rijeci, važno je napomenuti i da sistem gradske kanalizacije na pojedinim mjestima postaje neskrivena pritoka centralnom toku.

Miljacka izvire nešto dalje od samog tzv. urbanog centra (pročitati fakte o Miljacki). Do mjesta na kojem ju i najveći laik može prepoznati kao opisanu rijeku(?), ona teče, kupajući kamenje i grančice s posebnom pažnjom. U njenom prigodno ‘uređenom’ dijelu od brane na Bentbaši pa otprilike do Vrbanje (kod mosta Suade i Olge), većinom godine su smirene dubinske aspiracije ove ‘vode’, što je prije nekoliko decenija bilo sasvim dovoljno za osiguranje tada dostatne bezbjednosti od njene plahovitosti. Ipak, stručnjaci, kojima treba vjerovati, danas smatraju kako tada nije bilo urađeno najbolje rješenje, odnosno, nije se korektno predviđalo i moglo se napraviti daleko bolje. Uvijek se može bolje, a od tada kad je uspostavljen kaskadni sistem dosta je vode proteklo koritom ‘gradske kanalizacije’, pa je nesumnjivo za to vrijeme bilo prilika, načina i mogućnosti da se stanje popravi i poboljša. Činjenica je da po tom pitanju nije mnogo učinjeno, a razlozi su mnogi, od nepoznavanja problematike do nedovoljnog davanja važnosti problemu plavne Miljacke.

Rijetko se desi, ali ipak dovoljno često, da Miljacka podsjeti na svoju pritajenu plahovitost. Meni se uopšte nije teško prisjetiti različitih manifestacija Miljacke, koja je još u mom sjećanju znala poplaviti staro jezgro, oboriti pokoji potporni zid, ući u podrumske prostorije okolnih dućana i stambenih objekata. I most na Drveniji nije bio pošteđen prije par decenija, sjećam se, zbog čega ga se moralo nanovo izgrađivati. (Pri)povijest Sarajeva je prepuna priča i činjenica o sličnim dešavanjima. U svakom slučaju, Miljacka redovno upozorava na svoj ne baš miran tok i stalnu mogućnost plavljenja, što je posebno izraženo u vremenu kada se snijegovi otapaju ili naiđe talas jakih kiša. Tad osmeđena bujica zlokobnog izgleda, koja krene od brane pa makar do Skenderije, isprepada i najhrabrije prelaznike preko nekog od čuvenih sarajevskih mostova.

Ko bilo šta zna jasno mu je da je snagu vode nemoguće ukrotiti ukoliko se tome ne priđe ozbiljno i sistematski, što se u Sarajevu odavno ne radi po bilo kom pitanju, pa što bi i po pitanju poplava. Nadležni u šeheru već barem dvije decenije više nisu nadležni nego podobni, stručnjaci više nisu stručni nego zadovoljavajući ili dovoljni. Ako ćemo prema samima sebi iskreni biti niti ta urbana cjelina zvana grad sve češće najmanje podsjeća na urbanu cjelinu zvanu grad, što se oštrim kritičarskim jezikom konkretno naziva papanizacijom, dok umjereni jezik koristi prilagođeni vokabular izgovarajući kako je prirodno da se svaki grad mijenja. I jedni i drugi su vjerovatno upravu, no tematika nabujale Miljacke koja u redovnim periodima prijeti na ovaj ili onaj način nijednim objašnjenjem ne može opravdati neradnike ili barem nesposobne, koji ne razmišljaju dalje od svog mandata, a često se vole podičiti svojim rezultatima u doprinosu izgradnji turističkog miljea glavnoga grada. Umjesto da osiguraju Miljacku od nas i nas od Miljacke, važnije su im fasade i popločavanje gradske jezgre na neadekvatan način (pročitati tekst o stradunizaciji Baščaršije). Umjesto da svojim žiteljima priskrbe normalne uslove života, izgleda da je važnije ‘poboljšati turističku ponudu’ u gradu kojem je turizam svakako urođena karakteristika?

Teško će bilo šta dobro proizaći iz ignorancije prema ljudima koji žive u gradu na Miljacki, a i sami žitelji svojim šutljivim odnosom ne doprinose buđenju i promijeni svijesti koja se trenutno miri sa svime što se dešava. Dok god se osnovni infrastrukturni problemi odlažu ili ignorišu, ne treba nas čuditi, a kamoli da se zgražamo, nad onim što se desilo i ovog vikenda u najljepšem glavnom gradu na svijetu, kada su njegovi stanovnici, ali i turisti, svjedočili ‘vodi do koljena’ usred Baščaršije, i strahovitoj snazi gradske rijeke koju je ona pokazala na svom putu do ilidžanskih mjesnih zajednica, koje je također i naravno, u saradnji sa još dvije Sarajke – Bosnom i Željeznicom, i ove godine potpuno poplavila. I ove godine niko neće odgovarati zbog nemara, bahatosti i nedostatka osjećaja, a kamoli zbog (ne)posjedovanja bilo kakve vizije.