Nermin Čengić: Weltschmerz

Petog aprila 2013. godine se navršava 21. godina otkako alternativnom stvarnošću kruže brojke i slova objedinjeni u konkretne navode s pretpostavljenom namjenom da se na nesvakidašnji način obilježi još jedna godina od početka opsade – svačijeg, a ničijeg – Sarajeva.

piše: Nermin Čengić

Jučer i danas sam brojao ovce iz čiste dosade, koju neminovno nosi dugo putovanje sa tačke A na sjeveru do tačke B na jugoistoku Evrope. San nikako nije htio na oči, misli o rastanku s redom i povratku haosu nikako nisu mogle da se pomire pa sam pribjegao drevnom načinu uspavljivanja naroda i narodnosti – brojanju ovaca. I brojao sam, desetine, stotine, hiljade… U neka doba, tokom brojanja, ovce su se krenule dobrovoljno nabijati na užarene ražnjeve, ali sam odlučio da ipak ne prestanem dok ih ne prebrojim – sve. Konačno, žar je ugasnuo, a od ražnjeva su ostali samo vreli željezni koci sa kojih su visili ostaci zagorenih tjelesa dobrih i poslušnih životinja. Kako se putovanje približavalo konačnoj destinaciji, a pored mene prolazili prepoznatljiviji prizori ‘moga kraja’, koci iz mog dvodnevnog brojanja su se sve više sabijali tvoreći oblik koji neodoljivo podsjeća na municiju prevelikog kalibra za tamanjenje žive sile, sela i gradova. Poput korova svud okolo su počeli nicati ostaci civilizacijskog poraza, slika pred mojim očima je u manje od dva dana doživjela potpunu inverziju. Prigodna začuđenost asocijativnim prizorom je uzrokovala da se municija prevelikog kalibra krene vitoperiti i mijenjati izgled. Tenkovske razvaljotine, topovski udari i minobacačke sirene su odjekivale dok sam se približavao konačnom broju kojeg se više i ne sjećam. Sjećam se da je bilo skoro četiri stotine i devedeset hiljada.

Ako možda mislite da je ovo čudno i da baš nije sve uredu sa mnom, neću vam sporiti, niti se protiviti vašem pravedničkom sudu. Svašta je ovdje moguće i svakom je ovdje moguće, uvjerih se (opet) čim sam stigao. Život u getu nije mnogo drugačiji od onog koji sam napustio prije tri mjeseca. Po povratku vidim – gore je. Samo što to iz perspektive nekog ko ode pa dođe izgleda nadrealnije nego kad se žabe podgrijavaju do tačke ključanja koja ovdje nikako da dođe. Nadomak vrenja neki mudar zajebant samo smanji temperaturu rerne za jedan podiok, nudeći novo obećanje obećanja za obećanje i vrenje se odlaže… Dokle? Do nekog novog-starog aprila?

Petog aprila 2013. godine se navršava 21. godina otkako alternativnom stvarnošću kruže brojke i slova objedinjeni u konkretne navode s pretpostavljenom namjenom da se na nesvakidašnji način obilježi još jedna godina od početka opsade – svačijeg, a ničijeg – Sarajeva. Dok se redaju statistički podaci iole normalan živi stvor trne, krv mu se ledi u žilama, hvata ga ‘nesvjestica, anksioznost’ i sve dodatne nus-pojave izlječive proizvodom ponuđenim na prigodnoj reklami u pauzi omiljene informativne ili filmske sapunice. Nekim živim bićima je i bez tih brojki i navoda, što iskustveno, što smisleno, potpuno poznata dimenzija ZLA stvorenog da ponuđenim brojkama dadne mjesto i značenje na panoima koji će već sutra promijeniti sadržaj i ponuditi raspravu nekog novog apsurda življenja.

Prsti zasvrbiše da iz aktuelne perspektive, minimizirajući ‘svagdašnju jadikovku’ opštenarodne napaćenosti i društvene samogluposti, konkretno zapitam – zna li neko šta se to zaista dešava(lo) u periodu od 1992. pa do … 2013. godine? Čini se da bi trebalo biti važno znati kad je počelo, koliko je trajalo, broj velikih i malih koji su ubijeni i ranjeni, čini se važnim da se zna i prosječan, rekordan i ukupan broj žrtvovanih. Skraćena verzija predanja koje se širi virtualnim prostorom kazuje sljedeće:

1) Opsada Sarajeva je počela 5. aprila 1992. godine

– Pretpostavimo da je ovaj datum relativno tačan. Kad je i zašto ‘sve’ počelo vjerovatno se nikada bilo kakvo slaganje neće postići. A da je bilo? Hm. Da li se oko toga svi možemo složiti?

2) Opsada Sarajeva je trajala 1425 (jedna hiljada četiri stotine dvadeset i pet) dana

– Ako govorimo o opsadi Sarajeva onda – kako izbrojati trajanje nečemu što zaista nikada nije okončano?

3) Broj ubijenih ljudi tokom Opsade Sarajeva je 11.541 (jedanaest hiljada pet stotina četrdeset i jedan)

– Ljudi? Zar u Sarajevu ne žive pretežno vjekovni Bošnjaci, Hrvati i Srbi? Odnedavno i Ostali? Prihvatimo li da su pomenuti uopšte ‘ljudi’ a ne valuta za kreditna zaduživanja, zar oni i dan danas ne boluju od brojnih fizičkih i psihičkih bolesti, tj. zar ne umiru od oboljenja karakterističnih za postratna područja? Dakle, ako ništa drugo – ni broj ubijenih nije konačan.

4) Broj ubijene djece tokom Opsade Sarajeva je 1.601 (jedna hiljada šest stotina i jedan)

– Koliko je malo, koliko mnogo, koliko dovoljno kad su djeca u pitanju. Pitao me jedan saputnik kako je moguće ubiti dijete u kolijevci. Pitao sam ga kako je moguće uopšte ubiti. Pitao me je šta znači ubiti. Rekao sam da za sve ove godine nisam uspio doći do odgovora, niti da me zadovoljavaju odgovori koje nudi nauka.

5) Broj ranjenih ljudi tokom Opsade Sarajeva iznosi skoro 50.000 (pedeset hiljada)

– Opet ljudi? Naučnom metodom posmatranja se lako da uočiti kako Bošnjaci, Hrvati i Srbi ostatak svijeta pokušavaju uvjeriti da se rađaju kao već izranjavana stvorenja. Sa njima su odnedavno i Ostali.

6) Prosječan broj granata ispaljenih na grad u jednom danu tokom Opsade Sarajeva je 329 (tri stotine dvadeset i devet)

– …spašen je taj prvi pogođeni, a svi su drugi večni taoci košmara.**

7) Rekordan broj granata ispaljenih u jednom danu tokom Opsade Sarajeva je izbrojan 22. jula 1993. godine, iznosi 3.777 (tri hiljade sedam stotina sedamdeset i sedam)

– Bio je to još jedan lijep i sunčan dan…***

8) Ukupan broj granata koje su pale na grad tokom Opsade Sarajeva blizu je brojci od 490.000 (četiri stotine devedeset hiljada)

– Važno je ne biti prvi pogođeni, jer bez prvog pogođenog nema ni taoca, ni košmara.

Isti saputnik iz tačke 4) me je pitao da li je moguće potisnuti, zaboraviti. Rekao sam mu da prirodno nije zdravo bilo šta potisnuti, a zaboraviti – pa to valjda nanovo znači ubiti. Pitao me je gdje izlazim. Rekao sam mu tamo gdje su zaboravili.

* – navod iz pjesme ‘Ti si sav moj bol’, Milana Mladenovića
** – navod iz pjesme ‘Čovek sa mesecom u očima’, Đorđa Balaševića
*** – parafrazirani naslov knjige Nihada Kreševljakovića, i predstave Sarajevskog ratnog pozorišta