Nermin Čengić: Živjelo Sunce i Smrt fašizmu!

Usput, da obavijestim, loza je, mašala, prekrila avliju, očekuje se pristojana berba grožđa, crnog, sarajevskog (ono što sladi i miriše), tamo ne'dje iza augusta, ako kakvom gradu ne padne na pamet da se sruči ‘na lozu na grožđe’. Neće, valjda.

piše: Nermin Čengić

Vruće, šinko. Al’ to smo htjeli, zar ne? Obično se te tegobe redom ispunjavaju kad ih nepromišljeno poželimo, kad se usred zime sjetimo dugog toplog ljeta, pa da nam je da upekne, isto k'o što se sad sve diglo da nariče kako ni zima nije pretjerano loša varijanta. Jest’ poteško, posebno kad udari ovaj tlačni pritisak, al’ ja se ne žalim. Volim ja ova oznojena ljeta više od dosadnih kiša i kilimandžarskih snijegova. Istina, nije mi mrzak pokoji kratki tzv. sarajevski pljusak, koji odahne vreli asfalt i prizove sunce da miješa dugine boje što na nebu, to i na zemlji, posebno na cestama rupičastim ispunjenim mješavinom benzina i blata. Al’ neće kiša, evo već koliko. I nek’ neće. Šta ima nebo da plače, njemu gore visoko iznad svih naših gluposti zapravo je dobro. Nebo se smije i mreška na voljenom suncu i pravi nas zavidnima. Al’ nebo, za razliku od jadnih prašinara, ne mari mnogo šta ko o njemu misli. Kokad, danas svi imaju mišljenje o svemu, a kamoli ne bi o nebu i suncu kalajisanom, koje ljube i mrze, često u istoj rečenici.

U glavnom gradu sam danas vidio da je pri kraju rapsodija svakodnevnih gužvi u saobraćaju, obzirom da je, samo što nije, za redovan promet spremna obnovljena tramvajska pruga, žila kucavica metropole na Miljacki. Vidio sam i jedan rasplesan par na semaforu kod mosta Drvenija i bi mi nešto fino to gledat’. Naumpade mi varijanta u kojoj bi se ljudi lišili svih lažnih principa i gluposti, pa se rasplesani šetali gradovima i prelazili semafore, za koje tad, valjda, ne bi bilo svrhe postojanja jer bi se u takvoj svjesnoj razvijenosti odrekli brundavih zagađivača koji osim prašine i zaglušivanja donose i utromboljena hodala, kojima ništa nije potaman. Zamisli svi se počnemo vozat’ nogama, a ako je baš frka-trka onda zajmimo biciklo i otkotrljamo se gdje nam se otkotrljati mora. Zamisli!

U drugom glavnom gradu Banjalučanke se raspištoljile Gospodskom i obnavljaju nam znanje koje nosi poruku zašto ih toliko volimo i dalje se u nevjerici pitajući kako je moguće da se od Vrbasa rađa odnos 7:1 u korist žena. Ili je to ipak muška korist? Hm. Picin park je uveliko prekopan i nakon što su nam ga pospremili u sjećanje, čekamo da nam još nabace koju betonsku ploču pa da se izljubimo dok je za vida, jer kad zgradurine tu dođu teško da će se nešto moći vidjeti. Osim ako niste vlasnik ili korisnik helikopterskih usluga, što ima za prilično benefitnu posljedicu da tim prevoznim sredstvom možete kad hoćete i gdje hoćete skakutati, a sve o trošku poreskog šuta i trpa. Al’ da ne kvarim belajima današnjice, neka nas na prelijepim Banjalučankama.

U trećem glavnom gradu razbacujemo se slatkim namjerama. Diže se Čokoladna revolucija! Tim prirodnim anestetikom se pokušava utrnuti sav jad i čemer proteklih godina u kojima je Mostar napukao, postao dupli, a idioti se osmjeliše da kvare svakog sunca sjaj i svojim glupostima zacrnjuju prirodno zelenu Neretvu. Ali evo, ako ne ostane na petkovnom čokoladnom protestu, može bit’ da je pronađeno rješenje uljuđivanja protuha, što bi trebalo automatski vratiti osmijehe na lice u vreloj prijestonici vina i kamena. Na sve su imuni donosioci nebuloznih inter i intra plemenskih odluka, pa je nada da na čokoladu možebit nisu svikli. Ako i jesu obožavatelji su gorke, neprerađene, jer vole da prerađuju i uređuju po svom i o svom, a o tuđem trošku. Goni ih.

Zemlja jeca,
Sunce prži,
kvarni ljudi
su do srži

S mora svakakvih vijesti. Od komaraca do opeklina. Ima i lijepih doživljaja, al’ sve nekako kupa stanovište da je ‘doba Čehinja’ bilo ljepše dok je Češka sa Slovačkom činila Čehoslovačku, a šest republika i dvije pokrajine Jugoslaviju. Ovo danas je n'ako izvještačeno i nasilu. Daleko od tog da ne valja. Naprotiv, divno je. Posebno kad naiđete na bauljave budale koje vrijeđaju svoje goste, a rado bi da naplate. Neka sreća u savremenosti je da su se otvorila vrata drugih destinacija gdje još uvijek vladaju utvrđena pravila turizma prema kojima je gost kralj/ica, a domaćin batler/ka. Opet, nije to – to, kad pored svog moraš u tuđu bašču, pa Jadran mijenjamo za nekakve Mrtvaje. Al’ proširenog uma i pogleda sve je to ipak naše, dok god je na ovoj nam divnoj Planeti koju mrcvari kako ko stigne, a ponajviše oni koji je spašavaju. Super je baš bilo ovo neki dan, bi l’ juče il’ prekjučer, kad zamalo ne izbi (još jedna) svjetska kriza zbog riječi jedne u zaključnom pismu samita u Rio de Janeriu (ne znaju ni ti moćnici gdje će samite održavat). Uglavnom, Amer'kanac hoće jedno, ostatak svijeta hoće drugo, pa na kraju, men’ se čini, bi po amer'čkom. K'o što sve bude po amer'čkom.

Politički smijehovi

Merkelica boravi na kijevskim tribinama naslađujući se i fudbalskoj propasti Grčke čijem se premijeru rožnjača odvaja od oka. Italija hapsi anarhiste, a dokazani kriminalci i bilderberški uvlačiguzi nedirnuti i dalje zasjedaju azurnim skupštinama-opštinama.

Tradicionalno pravdoljubivi Englezi našli se uvrijeđeni što im se Julian prošet'o do ekvadorske teritorije u gradu fiš-end-čipsa, pa ih zajebava. To prihvataju lokalni mediji i razvijaju teorije njegovog konačnog bijega na kraj svijeta, gdje napukle kondome ne smatraju kriminalnim aktom, a sporazumne seksualne odnose ne titluju silovanjem. Dakle, negdje gdje, vidi čuda, ima i normalnih ljudi, tj.nema švedskih sudova. Al’ haj’ ti tom Assangeu vjeruj. Je l’ to voli žene nije mu vjerovat’. Ha ja.

Saznadoh da se komad Obamine bašče zgrozio nad riječju VAGINA – zabranivši je. Sve se nadam da je neka greška u pitanju, al’ znamo mi te budale i više nego dobro da bi se nadom gajila realnost ljudske gluposti. Kina poslala ženu u svemir. Lijepa i pametna, možda gore nađe kakvog đuvegiju vansvemirca na položaju pa nam sredi koju godinu bez ratova, gladi i gluposti. A gluposti i bezobrazluka ne fali ni u Bosni i Hercegovini, gdje je Desnica prešao u ljevicu. Kaže da je to uradio iz uvjerenja, a kakvo mu je uvjerenje dovoljno govori što se godinama kiselio u nacionalističkoj SDA dok je bila na vlasti, pa kad Lagumdžija Zlatku ne bjahu po kontu istovariše se, a Radivojević okonča tu svoju neslavnu epopeju još nakradnijim prelaskom u Stranku bijednog lica, koja se sad udružuje sa dojučerašnjim ‘smrtnim neprijateljem’, poznanikom iz sudskih hodnika, onim što je klepio razvojni kredit da izgradi ‘starije i bolje’ Sarajevo. Nisam ja rek'o da je pravo dobar s Keljmendijem, nemojte mi i to prišivat’. Samo se priča tako, a šta je istina svi znamo al’ volimo da se pravimo budale. Desnica pliva u ljevicu, a ljevica… koja ljevica?

Eto. Od ove vrućine se ne mogu više ničeg sjetit’, pa mi još ostaje da citiram Sarajliju anketiranog 1996. godine, koji poruči svima: ‘Samo da ovaj rat stane! U stvari stao je, al’ ne znam šta bi drugo rek'o!’.

Živjelo Sunce i Smrt fašizmu!

P.S.
Usput, da obavijestim, loza je, mašala, prekrila avliju, očekuje se pristojana berba grožđa, crnog, sarajevskog (ono što sladi i miriše), tamo ne'dje iza augusta, ako kakvom gradu ne padne na pamet da se sruči ‘na lozu na grožđe’. Neće, valjda.