Ne znam odakle lobanja na stupskoj pijaci. Možda je novi sarajevski suvenir, a da nam nisu javili. Valjda je neki zaostatak, negdje je preteklo. Jer naše lobanje su već odavno prodate, privatizovane, u rukama velikog gazde koji će ih glancati ili smrskati, kako mu već bude ćeif u datom trenutku.
piše: Nermin Čengić
Elem, kad je bulaznit’ uprazno, svi znamo. Svi redom. A kad je braniti dostojanstvo ili barem normalnost, nigdje nikog. Popadasmo. Stid bude čovjeka s kim je i kakav je, kada primjeti kako nas već decenijama redovno izdaju svi oni priznati i poznati, čim im se namjesti tezga teža za nulu, dvije, tri od ovdašnje. Dok smo mislili da je prevaziđen to osjećaj, u ovim danima dok se ptice gnjezde, jedna po jedna, dešavaju se depresije, i neki đavo ponovo ulazi u ljude. Ima tih perioda, ne znam jeste li primjetili. Kad se samo smota spirala, skupi pa otpusti i kosi sve pred sobom, pa u dan-dva u parametru ne većem od par kilometara ispiše krvavi niz od premlaćivanja, ubistava, krađa, trovanja… Ne dolazi to tek tako, ne dešava se slučajno. Valjda sve to ide po nekoj zasluzi, nekakvoj univerzalnoj koja čeka iza ćoška pa kad ti najmanje treba zatraži svoje pravo da ti zagorča sebe. Pregledaš reklame koje se nude oku, pa ti bez imalo iznenađenja uho proburazi zatvaranje još jedne galerije ili muzeja. Zbog nerentabilnosti, kažu, a ja sam opet siguran da mi ne znamo ni čemu služe sve te galerije, svi ti muzeji. zar nemamo sve to što se tamo nudi, pa i puno više, na našem dragom Googlu. Ne moraš ni hodati, a kamoli ulaznicu plaćati. Neka sve popada, neka se sravna. To je bio cilj zacrtan prije toliko godina. Cilj se ostvaruje, vrlo blizu je ispunjenja. A krivaca nema u zatvorima već u prvim redovima. Posmatraju i dodatno gurkaju temelje. Kad zapršti, kad sve gruhne, kad prašina se podigne nad srušenim gradom, neće se spuštati godinama. Dok ljudi ne zaborave, pa da ponovo otkrivaju.
Banalizujemo sve već dugi niz godina. Uprošćujemo svaku moguću stvar do gole kosti. Potrebno je, zaista, postaviti pravo pitanje – čemu mi služimo? Možda bolje, za šta nas upotrebljavaju. Gdje je taj život? Šta je taj život? Zar živimo zato da se prokleti naslađuju? Sami ne znamo kako, a kako bi i znali kad već najmanje dvadeset godina tavorimo u polumraku sjećanja i slutnje, tada bi društvo trebalo da se pobrine o svojim činiocima. Barem 40 godina su imali i ostvarivali prilično dobar plan i program. Postojali su Domovi kulture koji su, s više ili manje uspjeha, osmišljavali živote i tjerali na više pozitivnog nego to aktuelno činjenje ničega radi. Ali neće se ništa desiti, zalud je apelovati. Neće se ideja preuzeti, jer bi se time potpisala kapitulacija lučonoša koji u vrijeme svog goropada zaboraviše zašto postoje. Polakomili se pa će, kad do neminovnog pada dođe, sami padati brže. Pobjegulje od ideala u koje su nas uvjeravali, penjući se na oltare s kojih su grmjeli revoluciju, jedan po jedan, jedna po jedna, jedno po jedno. A svi će pasti. Samo mi ćemo nastradati. S druge strane, sasvim je izlišno pričati o presudnoj potrebi za promjenom. Dokle više apeli, inicijative? Ako već ne vidite sve svojim očima, ako još uvijek čekate da vam to neko drugi objasni, ako nemate svoj rezon o pogrešnosti gluposti kojom vas kupaju i oči vam ljepe, onda ne zaslužujete više nego što imate.
Statistika je, recimo, pravo čudo. Ako nije fingirana i ako ne služi nečemu što bi zamaglilo stvarno stanje na terenu iz statistike se da iščitati tačno ono što i kako jeste. Brojevi nam, posljednjih godina, jasno govore da je podrška pokušajima promjene u opadanju, dok zaljubljenici u fašizam i kriminal postaju sve brojnija armija. To ne treba obeshrabriti, ali se s tim treba suočiti i jasno sebi i svima predstaviti šta je na stvari i ko je tu iz ubjeđenja, a ko iz koristi. Dakle, kome se može vjerovati, a ko je bijedno oportuno kopile demokratije koje na prvi zvižduk ili paradajz skuplja svoje igračke i bježi u mrak odakle će se već za tren ili dva pridružiti zviždačima, birajući najveći i najtvrđi paradajz da ga baci na dotadašnje ‘sapatnike’. Odavno niko nije ponudio ništa smisleno. Polovni politikanti nude riješenja kojima se umnožava kontrola umjesto da se sve svede na jednostavnu i jasnu mjeru. Za pojašnjenje ovog se mogu poslužiti primjerom sigurnosti koja je u, recimo Sarajevu, na više nego niskom nivou, jer je ovdje policiji uskraćeno pravo ali i sredstva za rad te ovlasti koje su im davale daleko veću moć nad sviješću koja je posljednjih godina potamnila i okrenula se protiv ljudi stvarajući im sliku i osjećaj od kojih postaju čudovišta i vrebajući plijen prave znatnu kolateralnu štetu. A nekad davno, davno skoro cijelo područje Baščaršije je pokrivao samo jedan policajac. I bio je strah i trepet. Jer je imao ovlasti i mogao je da se obračuna sa svakim na način dostojan djela koje je neka budala počinila. Danas, kad bi valjda trebali biti nadmoćni i tehnički pa i fizički, naši čuvari sigurnosti to nisu, i nemaju kapacitet, ni ovlasti, da radi svoj posao i opravdaju svrhu i postojanje. Da, i kriminalci su se unaprijedili, što govori da bi recimo unapređenje snaga sigurnosti trebalo biti neophodno, a i isplativije je, nego ono što predlažu stranke “promijene”, a što se odnosi na omasovljavanje policijskog kadra. Prilično besmisleno riješenje, da ne pominjem uvođenje dodatnog opterećenja na budžet.
Kiša je danas. I tužan je dan. Negdje je neko nekome rekao da ga ne voli, neko će nekom reći da je ostao bez posla, grmiće i sijevaće na jednom komadu planete, sunce će sijati na drugom. Mislima smo svi na boljim mjestima od onih na kojima živimo, i da se mislima mogu mijenjati stvari vjerovatno bismo ih dosta puta promijenili i živjeli u jednom skladnijem, normalnijem, sigurnijem društvu, u kojem niko ne bi morao vrištati, kukati, plakati, nervirati se, dok se drugi naslađuju nad nesrećom, rijetko reagujući, osim ako neka malo jača karizma pokaže interesovanje da se prducne. Srećom pa još nisu počeli zatvarati porodilišta koja rađaju nove mogućnosti. Uzmemo li da je svaki čovjek po, barem jedna nova mogućnost ili to može biti da hoće, imamo se čemu nadati. Ja jesam za to da se nadamo, ali ne u nerealnoj mjeri. I glupo je da se lažemo, da prešućujemo. Nije lako svariti sve istine koje će kad tad izbiti na vidjelo. A onda – kuku. Međutim, nećemo kukati i nećemo se samo nadati, nego ćemo htjeti i raditi, zar ne? Jer niko drugi neće to bolje uraditi od nas samih. Zato ne treba prepuštati i p(r)opuštati. Inače će nam neko drugi rađati stvarnosti koje nikad neće biti po našoj volji.
A, da. Vijest dana. Pored rezultata izbora u Grčkoj gdje su neonacisti ušli u Parlament nakon 30 godina; izbora u Francuskoj gdje je socijalizam potamnio Sarkozyja; izbora u susjednoj Srbiji gdje su u drugi krug prošli jedan rasista i jedan fašista; za 7. oktobar 2012. godine su najavljeni izbori u Bosni i Hercegovini, pa će masa opet moći nešto birati. Svugdje sem u Mostaru. Tamo se odavno petlja s ustavima na različitim nivoima. Kokad je o tom odlučivalo ono što ne zna ni da se potpiše kako spada, a kamoli ustav da piše, pa makar i na nivou mjesne zajednice. U međuvremenu, glavni grad Sarajevo je osvanuo na naslovnicama mnoge morbidne hronike nakon saznanja da je policija u nedjelju imala nesvakidašnju intervenciju na autopijaci u sarajevskom naselju Stup, kada je obaviještena da se na toj pijaci prodaje prava pravcata ljudska lobanja. Nakon što je patrola izašla na lice mjesta ustanovljeno je da su navodi tačni, a lobanja je izuzeta i poslata na DNK analizu. Pokušao sam saznati kolika je bila cijena ali “do zaključenja broja” mi nije pošlo za rukom. Ne znam odakle lobanja na stupskoj pijaci. Možda je novi sarajevski suvenir, a da nam nisu javili. Valjda je neki zaostatak, negdje je preteklo. Jer naše lobanje su već odavno prodate, privatizovane, u rukama velikog gazde koji će ih glancati ili smrskati, kako mu već bude ćeif u datom trenutku. Što rekla kasirka u lokalnoj prodavnici mješovite robe: “Vala me više ništa ne iznenađuje!”, a ja bih dodao – samo da rata ne bude. Ne još.