Sarajevo, šta čekaš?

Sve ukazuje na to da je trenutak da se stvari promijene nabolje došao upravo sada i ovdje, kada se još jedan politički, ljudski i moralni poraz Sarajeva i Bosne i Hercegovine treba i mora pretvoriti u pobjedu

Dosta smo se pitali dokle ljudi misle ovako

Teško je pisati o stvarima koje se dešavaju u Sarajevu, bile one dobre ili loše, kada si izvan države i pratiš šta se dešava preko internet portala i Facebooka, i to iz više razloga. Prvi i najočigledniji je taj da će se svaki protivnik vaše misli prvo uhvatiti za staru i provjerenu “gdje si bio ti”, što je bio slučaj kada sam prošle godine u isto ovo vrijeme pisao o mom viđenju lika i djela Ejupa Ganića. Popljuvaše me tad anonimni komentatori, ne uzevši u obzir da sam otvoreno rekao da moj problem leži u medijskoj pažnji datoj samom Ejupu i donekle nasilnom izjednačavanju sa njim, a ne u hapšenju i optužnici protiv ne samo Ejupa, već mnogo veće grupe ljudi koje vlasti Srbije smatraju osobama od važnosti za Bosnu i Hercegovinu, pa po nekom reklo bi se primitivnom automatizmu, neprijateljima Srbije. Tako sam i ja svojim komentarom isprovocirao gnjevnu reakciju onih koji misle da “ko nije za ‘nas’ i ‘naše’ i ne treba da živi ovdje”, što u slobodnom prevodu glasi da morate podržavati sve i svakog bez obzira koliko vas vaša etika i moral spriječavali u tome. U tom slučaju će vas samoinicijativno svrstati u kategoriju “dobrog Srbina” ili “dobrog Hrvata” (a pretpostavljam u Republici Srpskoj, “dobrog Bošnjaka”), dok u suprotnom gubite epitet “dobrog”, a možda vas dušebrižnici i čuvari nacionalnog morala unaprijede, pa postanete “ustaša” ili nedajbože “četnik”. Ja očigledno ne želim da me svstavaju u bilo koju od navedenih kategorija kao Sarajlija i Bosanac; a sve i da želim, ne mogu, jer sam dijete miješanog braka, pa bih tako zabio mojim svakako normalnim roditeljima nož u leđa kada bih morao da odlučim da nakon 27 godina konačno odgovorim na ono pitanje koje postavljaju svakom dijetetu: voliš li više mamu ili tatu? Volim ih oboje, kakvi god da su, moji su.

Ali, ovaj tekst nije o meni. Prvi paragraf je tu u svrhu objašnjenja (eng. disclaimer) za one koji će naći za shodno da negativno prokomentarišu činjenicu da dajem svoju podršku generalu Jovanu Divjaku, kada sam tako bezobrazno iskritikovao Ejupa Ganića. Tekst nije ni o Ejupu, ali treba također spomenuti da je još od slučaja Jurišić, a sad i Divjak, i pticama na grani jasno da je Ganićeva podrška pored političkog imala i finansijski aspekt, pa se tako u roku sat vremena našao advokat odbrane, a Jenkinsova položila kauciju, što čisto sumnjam da će se desiti ovaj put, mada kažu ljudi da ne treba nikom suditi prije vremena, pa budemo vidjeli u ponedjeljak kada i ako se Jovanu odredi cijena za napuštanje pritvora. Jedna stvar je sigurna: nećemo gledati uplakane članove Jovine porodice kako daju izjave o svom zatočenom pater familias ne bi li se pronosao kakav Gucci ili Boss.

Mada još uvijek mislim da je pogrešno identificirati svakog od nas sa bilo kim, pa tako i sa Jovanom Divjakom po maksimi “svi smo mi”, istina je ono što su sarajevski cinici primijetili nakon samo tri dana protesta. Slučaj Jovana Divjaka je zaokupio pažnju svih normalnih Sarajlija bez etničkog predznaka, koji su u optužnici protiv čovjeka o kojem nikad nismo čuli nijednu lošu, a kamoli ružnu riječ, prepoznali ne samo sebe već i ono neko Sarajevo koje spominjemo sa nostalgijom s kojom se spominju oni koji su umrli. Divjak je svojim postupcima, od famoznog “ne pucaj” u trenucima kada bi mnogi iz revolta i huje naredili suprotno, preko vraćanja čina generala predsjedavajućem Predsjedništva 1997. godine, pa sve do izvinjenja građanima Sarajeva što nas je “doveo u ovo stanje neizvjesnosti” mnogima, čini mi se, probudio nadu da Sarajevo o kakvom se priča još uvijek živi, koliko god bilo u sjeni sadašnjeg primitivizma i dominacije turbofolk vrijednosti.

Iz tog razloga, mislim da je bitno da se cinizam ovaj put ostavi po strani, jer svi dobro znamo da ovako više ne može i ne ide. Jasno je da se Divjak prije svega treba podržati zato što je stavljen u najtežu situaciju u kojoj onaj koji se časno branio sada mora dokazivati vlastitu nevinost, ali i zato što smo svi sigurno svjesni da slučaj Divjak može biti i ta dugo očekivana katarza Sarajeva u kojoj ćemo konačno shvatiti da su sve podjele osim na dobre i loše jednostavno sulude, i osnovni razlog zašto nam je kako nam je i da nije dovoljno da se ne puca i da je živa glava. Jedna već pomalo ofucana fraza kaže da nije bilo Jove i njemu sličnih, ko zna da li bi ta ista glava i bila živa i na ramenima. Zato, zar nije logično da se ovaj trenutak iskoristi da se nacional-fašistima (protiv kojih se Divjak uvijek otvoreno borio) konačno oduzme glavna riječ? Dosta smo se pitali dokle ljudi misle ovako. Sve ukazuje na to da je trenutak da se stvari promijene nabolje došao upravo sada i ovdje, kada se još jedan politički, ljudski i moralni poraz Sarajeva i Bosne i Hercegovine treba i mora pretvoriti u pobjedu.