Smoje je rođen 14. februara 1923. godine, u siromašnoj obitelji težaka u Splitu. Odrastao je u četvrti Varoš, tradicionalno poznatoj po simpatijama za anarhizam, socijalizam i druge lijeve političke pokrete. To će imati snažan utjecaj na Smojin opus stvorivši kod njega simpatije za malog čovjeka i krajnji prezir prema svakom autoritetu.
Miljenko Smoje je 1941. završio gimnaziju, a nedugo zatim je u aprilskom ratu pala Kraljevina Jugoslavija, a Split okupiran i anektiran od fašističke Italije. Smoje se nakon toga priključio antifašističkom pokretu otpora te Komunističkoj partiji Jugoslavije. Njegova buntovna priroda ga je dovela do toga da vrlo brzo bude isključen iz Partije ali Smoje je to prebrodio kao i kraće pritvaranje od strane fašističkih vlasti.
Nakon rata je kratko radio kao učitelj da bi od 1950. godine počeo raditi kao novinar u splitskom dnevnom listu “Slobodna Dalmacija”. Vrlo brzo je prepoznat njegov talenat za pisanje reportaža u kojima bi, uz veliku dozu humora, vješto koristio čakavski dijalekt. U svojim putopisima, koji su u biti bili i novinski članci i intervjui s mještanima i opis mjesta, objavljivanim u “Slobodnoj Dalmaciji”, preko cijele stranice ili dvije, novinarskim je neformalnim pristupom pisao o dalmatinskim malim mjestima.
Postao je jedan od najuglednijih novinara tadašnje Jugoslavije ali je njegovoj slavi ipak najviše doprinio rad na humorističkoj televizijskoj seriji “Naše malo misto” iz 1970. godine, koja je ekonomske, političke i kulturne promjene prije za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata pokazala kroz prizmu malih ljudi u dalmatinskom gradiću. Serija je 1982. godine dobila i filmski nastavak u obliku igranog filma “Servantes iz Malog mista”.
Miljenko Smoje 1979. godine odlazi u penziju ali je za Slobodnu Dalmaciju nastavio pisati kolumnu “Dnevnik jednog penzionera”. Godinu dana kasnije prema vlastitoj knjizi piše scenario za serijal “Velo misto”, televizijsku seriju koja je obrađivala povijest Splita od 1910. do 1947. godine, a koja se ponekad koristi i kao neslužbena povijest prvih godina fudbalskog kluba Hajduk. Serija je doživjela veliku popularnost i kultni status koji traje do danas.
Za vrijeme raspada Jugoslavije Miljenko Smoje se postavio kao žestoki protivnik hrvatskog nacionalizma i kao takav je nakon dolaska Franje Tuđmana i HDZ-a postao nepoželjan, a njegov je opus skinut s programa državne televizije.
Smoje je bio i kolumnista Feral Tribune-a gdje je pisao sve do svoje smrti.
Kruva i rada! I po litre: Sveti Osib Djelatnik
Jebe se mene za njihov Prvi maj odnosno Prvi svibnja, ali je meni Dan sv. Osiba maranguna, najlipši i najdraži dan u godini. Vajali marangun pila je, tesa, šega, tuka brokve za priranit svoju famiju. Sveta famija Osib, Isus i Marija.
Premda je pokvarena radnička klasa sišla sa istorijske pozornice, Crkva ga i nadaje spominje ka radnika umisto ka djelatnika. Triba to ispravit. Dakle: sv. Osib marangun, djelatnik.
Bija je lipi dan i po starome običaju okupija se narod ne na prvomajski nego na svetosibovski piknik na Marjanu. Ogromna razlika između ove današnje i starinski fešti. Ni bilo megafoni, glazbari, borbeni radnički ni partizanski pisam, ni bilo armonik, koli, zborova ni bandiri.
Njanci lav u zoološkom vrtlu nije rika. Kako će rikat kad su bidnu beštiju u Zagreb špedili jer ga se u Split nije moglo ranit. Lavu se oće šest-sedan kili mesa, a ko će dat?! Da je meni i po kila, i kvarat! Ali, lave moj, svršija je kurbin pir. Rika ne rika, svejedno ti se piše.
Vidija san samo pet-šest stari rebanbiveni Splićani sa crvenim kularinama i crvenin garifulon na pateli od jakete. Svetašno obučeni koračali su uspravno, ponosno ka da su bog zna koje junačko dilo izveli.
Oni ka prkose, a ne znaju bidni da je u nas široka demokracija i da su osin rasistički dozvoljeni svi partiti, sve bandire i znamenja.
Kolo sriće vrti se ka ludo. Na televiziji san gleda kako policija u Moskvi na Crvenome trgu, na Lenjinovom trgu cipa komuniste sa crvenim bandiran. Tuču ji ka pase.
Smišan mi je bija jedan visoki koščati starac izobličenoga krvavoga lica koji ne tare krv nego je pušća da teče ponosan ča je za svoju ideju krv prolija.
Prvi tekst Miljenka Smoje za Feral Tribune; br. 416; 1. juni 1993. godine
Miljenko Smoje umire 25. oktobra 1995. godine. Pokopan je u Žrnovnici kod Splita.
Hrvatska televizija Smoju skida sa liste nepoželjnih tek 1998. godine kada se konačno reprizira “Velo misto”, a nakon višegodišnjih rasprava splitske gradske vlasti dozvoljavaju da se Smoji podigne spomenik.
Na 15 godišnjicu smrti legendarnog hroničara Splita, Miljenka Smoje na njegovom grobu u Žrnovnici je osvanuo natpis prigodnog sadržaja: “Smoje, popizdija bi da znaš šta je doli.”