Knjigu Mladena Vuksanovića “Dnevnik s Pala 1992” značajan broj starih i novih Sarajlija ne poznaje, niti zna šta se dešavalo nadomak Sarajeva u vremenu opsade. Predstavljamo vam sadržaj izuzetno bitne knjige za Sarajevo i za shvatanje “šta nam se to događalo” devedesetih godina 20. vijeka.
“Čaša je razbijena, ali iz nje se još može piti.”
Pale, utorak, 23.6.1992.
Ne mogu da zaspem od slika užasa iz Titove ulice i izvještaja novinarke Rade čokić, bivše kolegice sa Televizije. Sada za TV Beograd kaže kako su “Zelene beretke namjerno postavile nagaznu minu da ljudi stradaju i izazovu reakciju svjetske javnosti”. Uopće više ne znam gdje je dno novinarske laži i perverzije! Mislim da su neki, skoro svi, novinari najgori ljudski soj, isplivao na površinu ovog zločinačkog rata.
Naše bivše naselje Nedžarići, u kojem smo proveli osam godina, osvojeno i razoreno od strane četnika. Stotinjak žena i djece, u dugoj koloni, prešlo most na Miljacki i sada spava u salama Skupštine BiH.
Klatim se između očaja s desne i očaja s lijeve strane. Drže me pod ruku i ne ispuštaju ni na trenutak. Supruga zove mnogobrojne prijatelje u Sarajevu. Sve je više telefona na kojima se nitko ne javlja.
Pale, srijeda, 24. 6.1992.
Danas mi je pedeseti rođendan. Prošle su kao djetinjstvo, kao san.
Nekad sam razmišljao, bio blizu samoubistva zbog metafizičkog besmisla svega, pa i mog opstojanja. Sada mislim kako da preživim – ovaj smisao.
Sinoć kasno lavež pasa u kući najavljuje nezvane goste. To je režiser Srpske televizije, Miodrag Tarana koji zna da nemamo kud, da može doći u svako doba dana i noći kao u svoju kuću, jer ovo je sada i njihova teritorija i njihova vlast. Pijan je. S njim je i montažer G., za koga tek sada otkrivam da je napustio svoje kolege na TV Sarajevo i prešao na Pale.
Naoružani su pištoljima i bombama. Na stolu se igraju njima. Režiser se čudi kako me već nisu odveli. Osuđuje me ponovo, i ne može da shvati moje razloge zašto neću da radim za SRNU. Istovremeno iz njega provaljuje bijes na neke “srpske novinare” što su ostali u Sarajevu. “Jednim metkom ću ih ubiti”, govori mi. Kažem mu da su mnoge njegove kolege što su došle na Pale to uradile iz čisto koristoljubivih razloga. Da se na brzinu obogate i domognu vlasti. Pali se na ove riječi i s gađenjem govori o srpskim vojnicima koji “na Trgu Pere Kosorića ginu samo zato što su im ruke pune opljačkane robe”. S omalovažavanjem govori o svojim kolegama na Palama, koji su se ranije ulagivali komunističkim vođama, a sada srpskim. Bio je talentiran režiser na TV Sarajevu, a sada je srcem i dušom prišao obnovi srpskog carstva. Čudna kombinacija zanesenjaka i opasnog, mračnog tipa, koji će lako ubiti čovjeka. “Poštujem ustaše jer su profesionalniji od četnika, koji nisu ni sjenka nekadašnjih, pravih četnika.”
Sledile su me njihove riječi da je na Grbavici ubijen poznati TV autor i producent S.S., kod kojeg se odnedavno skrivao naš prijatelj iz Hrasnog, J.O. Miodrag Tarana govori nevjerojatnu stvar da je sada čak i njemu žao “Turaka”, toliko su ih Srbi pobili i protjerali. Pri prvom susretu s njim osjećao sam mali strah, jer mi može uraditi šta hoće. Sada je taj strah nestao, istopio se nakon dvomjesečne izolacije na Palama.
Njegov kolega dječjeg lica nagovara ga da pođu, jer je kasno. Čak se i on boji Paljana. Nije znao da su “tako zajebani”. Režiser u braku nije imao djece, a ni brak mu nije bio srećan, i u tim časovima kao da iz njega probija neka želja da živi poput nas. Ne znam, možda se varam, ali je jedva, iza ponoći, otišao.
Odahnem duboko. Kao da sam cijelu noć išao preko tanke žice razapete nad provalijom. Reći mu sve što mislim ravno je samoubistvu: ne reći mu ništa, ravno je najgorem kukavičluku. Na filmskom platnu to izgleda mnogo jednostavnije. Supruga mi kaže da je lakše u Sarajevu izdržala skoro mjesec dana granatiranja nego ovu njegovu posjetu i razgovor. Tamo si sa svojim ljudima koji te griju ljubavlju i pažnjom, a ovdje smo potpuno sami, okruženi ovim ljudima, iz čijih očiju gleda smrt. Slušam na radiju izjavu jednog od srpskih lidera: “Ko je danas anacionalan, sam je sebi osudio.”
Pale, četvrtak, 25.6.1992.
Telefonski razgovor s prijateljem u Sarajevu, koji kaže da “vojna intervencija slijedi narednih dana”. U Sarajevu se sve više uzdaju u nju, a ja sam potpuno skeptičan. Nitko se neće htjeti uvaliti u balkanski kotao, u to sam siguran. Preko poznanice u Beogradu raspitujemo se kako se može iz Srbije preći u Mađarsku. Supruga svakodnevno prebire po stvarima i garderobi, pravi red po ormarima, i razmišlja šta će najnužnije ponijeti.Kada je kćerka odlazila, molila nas je da odmah i mi krenemo. Supruga je, kao u šali, kazala: “Mi ćemo čim završim svoje tkanje”. Sada sjedi u radnoj sobi i tka. U baštu sve rjeđe izlazi.
U jednoj obrazovnoj emisiji Srpskog radija kažu da su Srbi “hristoliki”. Sve ima granicu, ali glupost ne.
Milujem psa i kažem: “Jednom ćemo se opet vidjeti.”
Gledam kako komšija Fadil, ugostitelj, u kolicima prekrivenim ceradom, iz zatvorene kafane prevlači pakete pića u malu šupu do naše kuće. On se još nada da neće morati ići. Oni Muslimani koji su tu nadu izgubili imaju spakovane torbe i zavežljaje.
Pale, petak, 26.6.1992.
Tihi očaj me sve više obuzima. Sinoć opet noćna posjeta. To je naš nekadašnji prijatelj sa Pala M.R. sa svojom suprugom i našim zajedničkim poznanikom M.J., koji je prije nekoliko dana napustio Sarajevo. Njegova supruga ostala je u Sarajevu, i dalje radi na Televiziji. Prije sam mislio šta ću reći svom nekadašnjem prijatelju M.R. kad ga vidim, a sada kad je tu, za stolom, u uniformi, šutim. Priča kako su na Trebeviću kao snoplje kosili mitraljezima pripadnike “džihada”. Neki su išli goloruki i dočepali bi se oružja tek kada bi neki njihov čovjek poginuo.
Kaže da ga je iz Sarajeva nazvao rođeni brat, žaleći se da su mu srpski vojnici opljačkali stan. “Da znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?” žesti se M.R.
Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu čak i prema bratu, koji u Sarajevu čuva stan.
Kaže mi: “Htjeli su ti pretresti kuću i odvesti te, ali sam te ja spasio.” Odgovaram da su, prije nekoliko dana, osmorica vojnika već izvršila pretres, i da ne znam kako me to spasio. To je sada potpuno novi, drugi čovjek, iako sam posljednju godinu dana vidio kako prosto tone u isključivo srpsku, nacionalnu mitologiju. On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se čovjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašističke svijesti. Ako to već nije uradio Danilo Kišu Času anatomije. Upravo je ta knjiga na stolu, ali pored nje je i knjiga Branislava Šćepanovića, koju M.R. smatra krunskim dokazom da čitamo srpske pisce. Ćutim i ne govorim da je knjiga tu radi “Gulaša gospodina Goluže”. Mozak mi staje i svako pisanje i opisivanje ljudske bijede postaje suvišno.
Svaka moja racionalna rečenica, izgovorena s krajnjim oprezom, o njega se odbija kao o neprobojne kamene gromade. On sad žarko želi ono što svi Srbi moraju da žele: uništiti “Turke” i džihad, a Srbiji povratiti nekadašnji sjaj i moć. Šta bi rekao da zna da mi je sin u Sarajevu i da njegove granate sa Trebevića padaju i po njemu? (Svima kažemo da su djeca u Engleskoj). U sebi govorim: “Budi pametan, moraš preživjeti i jednog dana ovom čovjeku za stolom reći istinu.” Da li to iz mene govori kukavičluk ili razum? Ako mu sada kažem sve, više me nema.
Njegova supruga S. je začuđujuće brzo prešla put od prošlogodišnjeg “gađenja prema primitivcima sa Pala” do totalnog utapanja i prihvatanja njihovog svijeta i njihovog načina mišljenja. Postala je veća Paljanka od samih Paljana.
Naš zajednički poznanik M.J., humorista na Radio-Sarajevu, ostaje mi zagonetka. S njima je došao, ali i ono malo što je rekao, ne uklapa se u njihov okvir. Kaže da mu je na Osmicama do temelja izgorjela kuća s par hiljada knjiga. Nema kome da se žali, jer su je zapalili “moji Srbi, zabunili se, kažu”. Žao mi ga je, on je u suštini dobar čovjek, mnogo bolji od ovo dvoje što večeras sjede za našim stolom. Na odlasku M.R. mi silom utrpava šteku cigareta, kao da me za nju mogu kupiti ili iskupiti već okrvavljene ruke.
Ostajem sam sa suprugom i ona stalno govori: “Zašto im ovo, zašto ono nisam rekla, zašto?” Ako je grijeh biti razuman i sačuvati život, onda smo veliki grešnici. Mogu nam suditi i jedni i drugi i treći. Mi nismo ništa.
Slušam ponoćne Vijesti. Kao da se javljaju prve zrake nade: pod pritiskom svijeta, Srbi se moraju povući s aerodroma i prestati bombardovati Sarajevo. Razmišljam kako da se, čim sin ode iz Sarajeva, oslobodim smrtonosnog zagrljaja ove paljanske slobode.
Jedan sat poslije ponoći. Miran sam i pun nade čekam sutrašnji dan.
Pale, subota, 27.6.1992.
Odlazim u malu prodavnicu blizu moje kuće, vlasništvo Enise Muse, gdje sam na pozajmicu uzimao hranu, s tim da joj platim kad budem imao novca. Police su potpuno prazne. Kaže mi da robu više nigdje ne može nabaviti; jednostavno, Muslimanima je ne daju. Prije nekoliko dana u radnju joj je upao pijani srpski rezervista, četnik, i prislonio joj pištolj na prsa, prijeteći da će je ubiti. Pita kome da ide, kome da se žali. Strah je za supruga i djecu. Na Palama je opće bezvlašće i teror. Još ne misli na odlazak, ali…
Svakodnevno dolaze izbjeglice koje se raspituju za muslimanske kuće i za Muslimane koji bi se “mijenjali za još bolju kuću u gradu”. Na televiziji, s krajnjim naporom mozga i volje, slušam lidera Karadžića kako “Amerika i Evropa ne mogu da shvate naše razloge bombardovanja Sarajeva i zauzimanja aerodroma”. Kakav čovjek! Ni grama žaljenja i stida za ono što je, za ovo kratko vrijeme koliko je na vlasti, učinio u Bosni.
Voditelj srpskog Dnevnika, Risto čogo, nekadašnji moj kolega sa Trećeg kanala TV Sarajevo, obožavalac komunista i Ante Markovića, sada, po završetku emisije, kaže: “Ovo je bio drugi dnevnik”, istovremeno dižući tri prsta u vis. Možda u ovakvim poltronima leži klica buduće propasti nove vlasti. Oni uvijek, kao psi, njuše i traže nove gospodare koji će im bacati nove kosti za glodanje. Ne vrijeđati moje životinje.
Danas posudio jednoj očajnoj penzionerki 100 njemačkih maraka da može unuke i djecu poslati u Beograd, a kasnije dalje u svijet. Kroz suze se zahvaljuje, a onda supruga shvaća da je to, u stvari, njena davnašnja profesorica francuskog jezika. “Kako je svijet mali”, kaže i ponovo se zahvaljuje.
Pale, nedelja, 28.6.1992.
Sačuvati prvo čist obraz, pa onda glavu, kažem sebi. Pokušavam iz Beograda i Titograda dobiti lijek za teško bolesnog sina našeg komšije Miralema. Siroti čovjek. U kući mu je nervno oboljeli sin, a kad izađe napolje, vidi nervno oboljele i izludjele komšije. Telefonira iz naše kuće i onda se beskrajno dugo zahvaljuje na toj usluzi. Drugi, mlađi, zdravi sin, dobio je otkaz na poslu, on više ne prima penziju, ne znam od čega uopće žive.
Danas ponovo bombardovanje cijelog grada. Kao da prije povlačenja s aerodroma žele pokazati svoju moć. Supruga mi sa suzama u očima kaže da je dolazila čulzida i molila da joj od jednih dimija skroji suknju!
Ponoć. Vijesti. Mitterrand i Bernard Koushner dolaze u Sarajevo. Koushnera sam u januaru ‘92. upoznao u Dubrovniku, kad ga je spasio od daljnjeg uništavanja. Hoće li spasiti Sarajevo? Ovom čovjeku bih dao Nobelovu nagradu za mir. Na stolu, u Mitterrandovu čast, do sada najveći cvjetni aranžman.
Danas oko deset sati, ponovo na groblju osjećam pogled dvojice bradonja s mašinkama. Mogu me samo ukinuti kao ljudsko biće i ništa više. Ne ići na groblje iz straha za goli život znači totalno kapitulirati. Isto bih postupio i na očevom grobu da je ovdje druga ekstremna nacionalna vlast. Poslije podne dugo na telefon razgovaram sa sinom u Sarajevu. Ponosan je na mene i ja na njega. Nema problema s novcem. Moji prijatelji se brinu za njega. Kaže mi da je u srpskom Dnevniku vidio svog profesora Radoja kako sa Trebevića granatira grad. Profesor koji ubija đake. Sve vrijednosti su srušene.
Miterrand i Koushner prolaze sarajevskim ulicama i u ulici Vase Miskina polažu cvijeće na mjestu pogibije nedužnih civila. Noć. Euforija u Sarajevu. Aerodrom deblokiran i otvoren za humanitarnu pomoć. Za Sarajevo možda put u spas, ali za Bosnu on je užasno daleko. Vrijeme batrganja između života i smrti se nastavlja. Kako da izvučem sina iz Sarajeva i nas sa Pala? Šta da radim?
Pale, ponedeljak, 29.6.1992.
Osjećam led u sebi. Tek sada potpuno shvaćam one očajnike što su gubili život pri prelasku Berlinskog zida. Ima li svrhe sada suditi Honeckeru, kada su njegove žrtve već zaboravljene? Ili nisu zaboravljene i suđenja mora biti?
Ovdje nisam ograđen betonskim zidom, već zidom mračnih naoružanih ljudi koji pucaju na sva ljudska bića koja nisu kao oni.
Konačno se danas zastava UN zavijorila na sarajevskom aerodromu. Završio sam drvenu ogradu. U vrtu supruga zalijeva cvijeće – žute ljiljane. Srećom pa se papci, kako ih zove moja kćerka, ne razumiju u cvijeće.
Pale, utorak, 30.6.1992.
4.30: Zora tek što nije svanula. Srećan sam što ne čujem onaj poznati zvuk iz pravca grada i miran jer je sinoć sletio prvi avion s opremom za snage UN.
Nema struje, nema telefona, ali vidim i čujem u sebi ljude koje volim.
U bašti se čuje cvrkut ptica. Otrov mržnje smanjio se u meni. Želim samo da pomognem ovim nesrećnim ljudima oko sebe. Već u osam sati na mostu blizu moje kuće skuplja se grupa građana Muslimana i ponovo čeka na transport za Sarajevo. Razgovaram s njima. Objašnjavaju mi da su sve izgubili, da im je ostao još samo goli život i da je bolje da odu u Sarajevo nego da čekaju na Palama dolazak krvnika na vrata. A i kad ne bi morali ići, od čega će živjeti, kad su svi izgubili posao. Dok oni stoje na mostu, u kući pokojne majke useljava jedna porodica srpskih izbjeglica sa Vraca kod Sarajeva. Kakav apsurd i besmisao jedne politike što siluje život i njegov prirodni tok.
Uopće ne znam šta se dešava u Sarajevu. Ako ostanem živ, prvo ću kupiti obični, mali tranzistor.
Kako se bliži podne, očaj u meni nezadrživo raste. Četiri stotine srpskih porodica po naređenju njihovih vođa napustilo je Zenicu i došlo na Pale: isto toliko muslimanskih porodica mora još danas, sutra napustiti sve što su godinama stjecali. Kao da su ljudi saksije za cvijeće. Čak i kad cvijeće premještamo s jednog na drugi kraj prostorije, pazimo da ne uvene, da ima dovoljno svjetla za život. Koji monstruozni mozak sve ovo smišlja i sprovodi u djelo? Znam. Mozak ratnih zločinaca, kojima se mora suditi, kad-tad.
Poviše mosta već je formirana kolona autobusa. Prema njoj trče muškarci i žene, noseći zavežljaje i vukući uplakanu djecu. Čujem naricanje i kuknjavu. Odlazi i Mina sa svojom familijom. Njena kćerka plačući moli moju suprugu da pazi na njenog psa Arčija. Više ne govori o “bezrazložnoj panici”. Donose nam dva litra ulja i bocu pića, iako smo još ranije rekli da ništa ne donose. Supruga se rasplakala, moli ih da ne idu. “Ako vi odete, znam da moramo ići i mi”, govori.
Kao da sanjam najstrašniji san. Vidim to sve svojim očima, ali ne mogu da vjerujem da je to istina. Ne mogu da gledam ovaj užas. Zadržavam suze u očima.
Komšija Meho još nije otišao. Dolazi mi pod jabuku, i šuti. Nije otišao ni moj dobri prijatelj iz djetinjstva, profesor matematike, Dado Musa, koji dolazi predveče i kaže mi da neće ići sve dok mu ne stave nož pod grlo. Potomak je jedne od najuglednijih i najstarijih paljanskih familija, čestit čovjek, koji nikome ništa nije skrivio. Kažem mu da ne ide. Brine samo o dvoje male djece. Što se njima može desiti?
Saznajem za jeziv događaj: Izo, brico iz čaršije, odveden je u zatvor. Drugi dan su javili porodici da je izvršio samoubistvo vješanjem. Kada su ga pripremali za sahranu, na tijelu su mu otkrili više teških povreda. Bio je na smrt pretučen. Na sahrani, iz straha, skoro nitko nije bio. Koliko je ljudi tako nastradalo u paljanskom zatvoru, nitko ne zna. Za mnoge je ulazak u njegove prostorije značio samo smrt.
Pale, srijeda, 1.7.1992.
Egzodus Muslimana sa Pala se nastavlja. Kao snježna grudva što se kotrlja niz padinu i postaje sve veća, tako i Muslimani koji bježe sa Pala postaju sve brojniji. Nešto se desilo, puklo, srušilo u njihovim glavama, spoznaja da je definitivno došao kraj svakoj nadi u opstanak na rodnoj grudi ovladala je njima. Naoružani i nenaoružani Srbi obilaze njihove kuće poput lešinara, rezervišu ih za sebe, sigurni da ovi moraju ići.
Dolazi nam u baštu jedna premorena žena, Srpkinja, i plače. Kaže da se sa sinom smjestila u nekoj maloj kućici pod Romanijom. Krije sina da ga ne mobilišu, a za ostali dio familije traži neki smještaj na Palama. Ne može, stid ju je, da provaljuje u tuđe. Molila je neke Srbe da je prime u već “zamijenjene” velike kuće gdje ima dovoljno prostora, ali nitko neće ni da je pogleda, pomogne. Gleda u našu veliku kuću i ja joj kažem da je “već rezervirana”. Žena stalno plače i proklinje život, sudbinu, politiku.
Po okolnim brdima prema Romaniji, Muslimani napuštaju ogromna imanja, kuće, krave, ovce, sve, i sa zavežljajem u ruci pješke idu na Pale, gdje ih čekaju već puni autobusi. Vojnici im ruju po stvarima, da neki vredniji predmet ne bi odnijeli sa sobom. Susjedi mi pričaju da na one kuće iz kojih se još nisu iselili noću stalno pucaju. “Milom ili silom” njihova je poruka. “Pošteni Srbi” se zgražaju nad tim, ali samo to i ništa više. Rrazmišljam o sebi i svom zgražanju, ali kako se suprotstaviti ovom talasu koji nosi sve pred sobom? Znam da će me do kraja života proganjati ove slike i pitanje: “Zar nisam mogao više uraditi?”
Ugostitelj Fadil, očiju crvenih od nespavanja, dolazi u dvorište i donosi bocu konjaka. Sjeda za sto, neprekidno puši. Kaže da je sve uložio u gostionicu “Stari most” i sada sve gubi. Sklopio je neki “ugovor” s trojicom Srba mještana, koji će je preuzeti i “raditi u njoj dok se on ne vrati”. Gorko se smiješi, ispijajući na dušak čašicu pića, i kaže da će se jednog dana ipak vratiti.
On odlazi, a stižu djevojke sa Vučje Luke. Telefon je upravo proradio, ali bezuspješno pokušavaju dobiti svoje mladiće u Sarajevu. Kao da su svi brojevi izmijenjeni. Djevojke me mole da, ako nađem neki put izlaska za nas, nađem i za njih. Stalno govore da će poludjeti. Cestom i dalje trče ljudi s djecom u pravcu parkiranih autobusa.
Miralemov sin u kolicima vozi dvije vreće brašna da ih vrati u obližnju prodavnicu i uzme bar malo novca za život u Sarajevu. Dolazi nam u kuću S.M., poznanik sa Ilidže, doktor nauka i profesor na fakultetu, koji je prešao na Pale u sestrinu vikendicu, i žali se da ga u FAMOS na Koranu (remont motora), ne primaju na posao jer “im ne treba”. Njima treba poneki radnik i puno ratnika. On vodi samo svoju muku, a slijep je za ovaj užas oko njega.
Dolazi kuma M. i donosi mlijeko. Plače i govori kako joj sve drage, bliske komšije napuštaju kuće. Kako će sada živjeti, s kim se družiti? Jedan sin, ljekar, prije dva mjeseca pobjegao u Ameriku, drugi, pravnik, sa ženom i djecom, prije deset dana otišao u Srbiju i Crnu Goru, ostavio posao u općini, ne želi da se vrati. Ne može da shvati šta se to oko nje dešava. Gleda nas širom otvorenih očiju, dok joj šalica sa čajem podrhtava u rukama i kaže: “Nećete valjda i vi otići? Pa vi ne morate ići!”
Potpuno neočekivano u kuću nam stiže jedan od naših najboljih prijatelja iz Sarajeva, J.O. Proveo je na Grbavici više od mjesec dana, skrivajući se da ga ne mobilišu. Pošto je cijenjeni stručnjak za elektroenergetski sistem u BiH, od srpske vlade smiještene u hotelu “Bistrica” na Jahorini dobio je potvrdu da im je potreban, što mu je omogućilo da napusti Grbavicu i dočepa se Pala i naše kuće. Na Jahorinu ne misli ići, jer mu je u sarajevskoj općini Centar ostala majka, pa se boji da joj što ne urade kad bi se saznalo da je prešao na srpsku stranu. Želi da “eskivira obje strane” i pobjegne u Beograd, kod supruge. Sada će se kriti kod nas, dok ne dobije potvrdu za put u Beograd. Radujemo se što nam kaže da je i S.S. živ. Pretučen, maltretiran, ali ipak pušten kući i živ.
Na Pale se spustila noć. Neobično mi je gledati mnoštvo osvijetljenih prozora. Grupa ljudi cestom goni veliko stado ovaca i desetak krava s teladi. Čuje se mukanje i lavež pasa. To je opljačkano stočno blago Muslimana, koje će završiti ili u klanici ili u nečijoj staji. Moj komšija i prijatelj iz djetinjstva I., (zaboravio prezime) s mašinkom o ramenu hoda gore-dolje Gornjom čaršijom i “pazi da se Muslimanima šta ne desi”. Mislim kako je Bog, stvarajući ljudsko biće, iskalio sav svoj bijes. Dodao je iz samilosti poneku iskru topline, ljubavi, sreće, ali te su iskre na Palama već odavno ugašene. “Svako nosi svoj križ”, reče Isus prije nego što ga razapeše na Golgoti. Svako od nas će jednog dana morati polagati račune pred samim sobom, a neki pred sudom za ratne zločine.
U kući više nismo sami. Naš prijatelj kao manijak sluša sve TV i radio-stanice da bi bio što bolje informisan, što je od presudne važnosti za njegove dalje poteze. Kaže mi da se situacija razvija u moju korist, jer su Srbi i Hrvati postigli sporazum o podjeli vlasti i teritorije. Gledam ga blijedo i ne shvaćam šta hoće da kaže. On je čisti racio i kalkulacija, a takvi obično prežive. Ima čak i tranzistor.
Zar je moguće da je već nastupio mjesec juli? A mislio sam da će sve stati još u maju. Hvata me panika. Sin još nije faksom iz Rijeke dobio neophodi dokument koji mu u jevrejskom konvoju otvara put iz Sarajeva. Ni sanjao nisam da će mu od mjesta rođenja zavisiti život.
Mislim na dragog pjesnika i njegove stihove: “… Tišina će stići kad sve ovo svene i mene i mene…”
Do kasno u noć J. nam priča o strašnom teroru srpskih vojnika na Grbavici. Ljudi bi dali sve, samo da mogu iz tog geta preći u sarajevski geto. Bilježim kako je poginuo “omiljeni, hrabri, itd.” komandant Z. čiju je sahranu prenosila SRNA, govoreći da je poginuo “hrabro i nesebično se boreći za uzvišene srpske ciljeve”, koji je dan ranije izjavio u kameru da su Šoping osvojili “jednostavno prošetavši tamo”. Nije obratio pažnju na naredbu da srpski ratnici stave gas-maske kako bi se razlikovali od istih uniformi svojih protivnika, pa su ga upucali njegovi vlastiti drugovi.
Pale, četvrtak, 2.7.1992.
Jutro. Ispred Mehine kuće stoje neki muškarci u uniformama, žene i djeca. Nešto se s njim objašnjavaju. Meho dolazi k meni u kuću, i rukama koje se tresu stavlja na stol papir – ugovor o privremenom ustupanju kuće, bašte i stolarskog alata jednoj srpskoj familiji. Moli me da to potpišem kao svjedok. Znam da taj papir i moj potpis na njemu apsolutno ništa ne vrijede. Stid me da mu pogledam u oči. To je definitivni odlazak komšije i prijatelja, koji je cijeli život utkao u gradnju svoje kuće i pomaganje djece.
Drugi komšija, R. Memija, plače i moli me da u moju šupu za drva stavi zamrzivač, peć, alatke za baštu. Uzaludno mu objašnjavam da uskoro odlazimo i mi. On me ne sluša, samo plače i donosi mojoj supruzi neke deke i knjige na čuvanje. Pred vratima njegovog skromnog stana već čeka srpska porodica. Očajan sam, poludjet ću gledajući ove prizore. Dolazi mi Dado i pita može li noćas s porodicom doći kod nas da prespava. Boji se da ih ne pobiju. Nije htio ići, ali su mu maločas dvojica naoružanih Srba (jedan je bio njegov učenik) stavili mašinku pod grlo i dali rok do sutra da napusti kuću.
Odlazim u kotlovnicu iz koje se ne vidi ništa. Čujem ipak glasove ljudi, dozivanje djece i zvuk kolone autobusa što napušta Pale. Dolazi kuma M. i sva potresena priča o onome šta se dešava oko njezine kuće. U slobodne sobe i na tavan smijestila je hrpe tehničke robe i alata što su joj komšije Muslimani ostavili na čuvanje dok se ne vrate.
Kaže mi: “Je li da će se oni vratiti?”
Više ne znam ništa. Samo znam da ni u snu nisam pomišljao da će se ovo desiti na Palama. To je zločin, strašan zločin prma ovim jednim ljudima. Više se uopće ne brinem za sebe. Količina tuđeg, ali bliskog bola potpuno me ispunjava i prijeti da me razori. Supruga gleda u bocu pića što je donio Meho prije odlaska i počinje da plače. Kaže: “Sada smo mi na redu.” Znam.
U glavi mi zvoni samo jedna misao – ovo nije moguće. Izlazim u baštu i legnem na klupu pod jabukom. Iz obližnjih kuća ulaze i izlaze nepoznati ljudi. Hodaju uokolo i razgledaju plijen. U Mehinoj i Miralemovoj bašti buja povrće, drva su uredno izrezana i složena za zimu. Gdje će je sada provesti? Oni ovo neće preživjeti, govorim sebi.
Upamti: 2. juli 1992. godine.
Iz njihovih kuća sada do mene dopire zvuk usisivača za prašinu. Iznose posteljinu na provjetravanje, stare stvari stavljaju na jednu gomilu. Te stare stvari dojučerašnjim stanarima bile su drage uspomene na roditelje, djetinjstvo. Sada Pale liče na grobnicu u koju su položeni novi mrtvaci.
Okrećem broj Televizije i pitam je li to TV Sarajevo, a grubi muški glas kaže: “Kakvo Sarajevo, čoveče, ovo je Beograd!”. Shvaćamo da smo direktno prikopčani na beogradsku telefonsku centralu. Kako sada dobiti Sarajevo? Ima li neki pozivni broj, jer beogradske brojeve dobivamo bez pozivnog 011? Shvaćam i da čovjek u ratu totalno ovisi o volji nekog manijaka ili poslušnog izvršioca naređenja odozgo.
Dolazi i M.J, humorista, tragična figura ovog rata. Kaže da pokušava kod Srba na Palama oformiti jedan mirotvorni pokret. To je kao da u sibirskom ledu sadi ruže. Priča kako pokušava iz zatvora u Lukavici i Kuli izvući neke zatvorenike. Ostavio je suprugu u Sarajevu, došao na Pale i tako defiitivno prešao liniju razgraničenja. Povratka dolje nema, a ovdje izgleda kao Don Quijote. Još mu preostaje samo “san da u Sloveniji, gdje ima mnogo prijatelja, zida kamene podzide”.
Veče je. Dado sa ženom i dva mala sinčića došao da prespava. Donio je i bocu viskija. Kaže a ju je čuvao za “posebne prilike”. Dok sjedimo za stolom, dječje oči se ne skidaju sa mene. Shvaćaju li oni šta se dešava? Dado i njegova supruga se usiljeno smiju i kažu da im je najvažnije sačuvati dječje živote. Lupanje na vratima. Visoki uniformisani mladić i jedan mještanin, Musliman sa Pala, koji je sarađivao sa srpskom vlašću, pitaju je li tu Dado. Osjećam kako mi se ledeni strah uvlači u kosti.
“Znamo da je tu. Samo je k tebi mogao doći”, govore i ulaze u veliku prostoriju. “Rekao sam ti da ti neću ništa ako sutra odeš. Mogao si spavati i u svojoj kući, ja bih te čuvao”, visoki specijalac govori Dadi.
Dok sam živ neću zaboraviti dječiji pogled prikovan za mene. Sve su shvatili. Poslije očeve i majčine smrti, ovo mi je najteži dan u životu. Strašna kazna i pošast sručila se na sve nas. Nezvani gosti odlaze, Dado sa ženom i djecom ide u sobu na spratu da spava, mi u naše sobe. Znam da ni oka neće sklopiti, kao ni ja.
J. sa slušalicama na ušima sluša vijesti sa tranzistora. Ja čekam da svane.
Pale, petak, 3.7.1992.
U zoru Dado s familijom odlazi. Ne znam hoću li ga ikada više vidjeti. Proveli smo skupa cijelo djetinjstvo, mladost i zrelo doba. Sada nas jedna mračna, zločinačka ruka što ne zna za milost cijepa kao drva za loženje vatre. Saznajem da je srpska vlast donijela odluku da svi Muslimani sa Pala i okolnih sela do 5.7. moraju otići. Kolona autobusa satima stoji na glavnoj cesti. Isti prizori kao i jučer. Još dolaze oni što pitaju: “Ima li ovdje muslimanskih kuća?” Supruga povišenim glasom odgovara jednom tipu: “Nema! Ni muslimanskih ni hrvatskih! Ovo su bile samo ljudske kuće.”
Nemam snage da odem i još jednom se oprostim od Dade i ostalih poznanika. Nemam snage nizašta, osim za očaj. “Zločin počinje duhovnim samosakaćenjem”, piše Franz Kafka. Koliko istine u ovim riječima. Prije ovog zločina, Srbi su se duhovno osakatili. Skrivam dnevnik čak i od našeg prijatelja gosta J.O.
Pale, subota 4.7.1992.
Sve je isto. Kuće, bašte, ceste, sokaci, ptice, cvijeće, samo su ljudi skroz drugačiji. Sva bliska lica, koja sam godinama ujutro sretao, viđao i pozdravljao, sada su nestala. Umjesto njih, gledaju me neka strana, mračna, nepoznata lica. Kao da je neka ogromna metla jednostavno počistila starosjedioce i nanela na ovaj prostor neke nove ljude.
Jedan naoružani, uniformisani čovjek bez oka dolazi u naše dvorište i pita me hoću li mijenjati kuću za Pofaliće (Sarajevo). U nekim normalnim vremenima to bi možda bilo i normalno pitanje, ali u ovim, to je jasan znak da smo na spisku onih koji moraju ići. Kasno naveče zvoni telefon. Supruga se javlja i čuje pitanje: “Još ste tu?”
Ponovo noćna posjeta režisera sa Srpske televizije, koji je ovaj put trijezan. Ubjeđuje da je od ekstremnog postao “umjereni Srbin”. Kaže mi da moja potvrda od Visokog komesarijata za izbjeglice vojnim vlastima ne znači baš ništa. Samo ako na osnovu nje dobijem potvrdu od društva “Dobrotvor”, mogu napustiti Pale u pravcu Beograda. U pravcu Sarajeva mogu, ali u mrtvačkom sanduku. Kaže da će on razgovarati s “Dobrotvorom” u vezi s potvrdom. Zahvalan sam mu. Prijatelj J.O. skriva se u svojoj sobi.
Pale, nedelja, 5.7.1992.
Rani jutarnji odlazak na majčin i očev grob. Da su živi, kako bi preživjeli ovaj sadašnji užas na Palama? Mom ocu, kada su ga 1944. godine odveli iz kuće, život je spasio jedan Musliman. Nikada mu to nismo zaboravili. Na današnji dan prije tri mjeseca počeo je rat.
Tračak nade za sina da bi uskoro mogao izaći iz Sarajeva. Supruga gleda vrt i kaže: “Nikad nam nije bio ljepši.”
Saznajem da je formirana hrvatska Herceg-Bosna. Srbi likuju i izjavljuju kako će se s Hrvatima lako dogovoriti. Muslimanima će ostaviti krpice. Sarajevske brojeve dobijemo kada okrenemo 071. Oni nas ne mogu nazvati. Prijatelj sa TV Sarajevo mi javlja da sutra prestaje raditi, jer ne može da podnese neke stvari koje se tamo događaju. Koje stvari? Šta se dešava na Televiziji?
Posljednji konvoj odvozi preostale Muslimane sa Pala u pravcu grada. Među njima je i ugostitelj Fadil, koji je nakupovo punu torbu kobasica i drugih mesnih prerađevina. Strah ga je gledati u Sarajevu. Neki ljudi u uniformama iznose njegove stvari iz stana i tovare u kamion. Cijelu noć nisam spavao. Pio sam Dadin viski i u nekom somnambulnom stanju razmišljao o tome da danas sa suprugom sjednem u autobus što Muslimane odvozi u Sarajevo. Samo razmišljao, ali ne i uradio, jer to bi bilo čisto samoubistvo.
Sada imamo samo pića u izobilju. Lagano se opijamo i čekamo. Šta??
Pale, ponedjeljak, 6.7.1992.
Svaki korak koji napravim, riječ koju izgovorim na telefon, razgovor s nekim, može biti sudbonosan za naš život. Dobra vijest mi ulije nadu da ćemo i sin i mi ostati živi, a onda me lavina loših dotuče. Palama i mojom baštom širi se teški zadah dima od spaljenih muslimanskih stvari. Ležim u sobi i kroz zatvorene škure čujem glasove iz Mehine kuće: “Hajdemo u vikendicu, da pijemo kafu”. “Ma pada kiša, ostanimo kod kuće”.
Koliko li ima Srba koji su, osim kuće, “osvojili” i vikendicu? Ili više kuća? Nekome je rat zaista brat. Sjećam se riječi starih ljudi da gladne oči nikada ne možeš nahraniti. Ako ovi ljudi misle da će u tuđim kućama naći sreću i mir, onda se strašno varaju. Siguran sam da će jednog dana srpski narod doživjeti strašne trenutke. Ovoliko ubijenih i protjeranih Muslimana nikada se ne može zaboraviti. U Gornjoj čaršiji od Muslimana ostala je samo Munira, čiji je suprug bio Srbin (dva sina su joj u Beogradu), i jedna starica koja hoće da umre na Palama. Kao kuga, govorim sam sa sobom.
U našu kuću će useliti jedan majstor-električar, č.K., s porodicom, koji je ranije radio u “Valteru Periću”, pa i sada radi taj posao. Izgleda mi čestit čovjek. Pokazuje mi da u svom telefonskom imeniku ima više upisanih brojeva Muslimana nego Srba. Sve je dovedeno do krajnjeg apsurda. Supruzi je drago što imaju dva sina koji vole životinje pa će, kad mi odemo, ako odemo, a moramo otići, paziti naša dva mala psa i našeg mačka. “Nemoj da plačeš”, kažem joj, “bit će sve dobro”, ali i meni se plače.
Naš prijatelj neumorno sluša vijesti i preko nekih svojih veza pokušava dobiti dozvolu vojnih vlasti za odlazak u Beograd.
Pale, utorak, 7.7.1992.
Opet se cijelu noć čuje “rokanje” topova iz pravca Trebevića. Čovjek se navikne na sve, ogugla, pa mu je neobično kad je mirno. Ni struje nema već tko zna koji dan. Hvata me totalna apatija i beznađe. Svejedno mi je hoću li se živ izvući sa Pala ili ne. Ovdje život ne vrijedi ništa.
Vijest dana na srpskom programu: dr Kecmanović, član predsjedništva BiH kao predstavnik Srba, iz Sarajeva pobjegao na Pale, a onda vojnim helikopterom odletio za Beograd. To se moglo i očekivati od ovog političara ofarbanog svim bojama. Srbi likuju.
Helikopteri još uvijek imaju goriva. Bašta se zakorovljuje. Ako uskoro ne odemo sa Pala, bit ćemo ili mrtvi ili živi alkoholičari. Svakodnevno se lagano opijamo pićem, koje smo dobili od bivših komšija. Dim od spaljenih muslimanskih stvari uvlači se u kuću i osjećam se kao u Auschwitzu. Preko Londona, Rima, Kopra, Trsta pokušavamo srediti stvari oko sinovljevog dokumenta, koji nikako ne stiže faksom iz Rijeke u Jevrejsku opštinu. Očaj nadjačava samo želja da se spasimo ovog pakla.
Pale, srijeda, 8.7.1992.
Naše tri velike putne torbe već su izvađene iz ormara. Još su prazne. Čekam potvrdu od “Dobrotvora”. Izađem u vrt i osjećam poglede naših novih komšija, koji me čudno zagledaju, kao da se pitaju šta još tražimo ovdje. To su pogledi novih gospodara ovih prostora, ljudi koji su uselili u tuđe kuće kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Čujem da su se neki već potukli oko granica imanja koja su osvojili, oko krava i automobila.
Vijest dana: Izetbegović putuje u Helsinki, gdje će ga primiti Bush. Je li to korak prema miru ili skok u još dublju provaliju? Naveče, sa suprugom, prelazim cestu i idem u posjetu našim starim kumovima. Imaju dvije krave i to ih spašava. Sve njihove komšije Muslimani su otišli. Pričaju nam užase koje su oni vidjeli. Tu je i gospođa Munira, koja kod njih već noćima spava. Očajna žena, koja ne zna šta da radi, kamo da ide. Naš svijet je totalno razoren i sada smo stranci u ovom novom, koji se upravo stvara. Ne bih u njemu želio ni živjeti ni umrijeti.
Pale, četvrtak, 9.7.1992.
“Na trenutke zasja sunce, pa se opet spusti noć”, piše Samuel Beckett u romanu Moloa. Ovdje, na Palama, sunce više ne zasja ni za trenutak. Konačno dobio dozvolu od “Dobrotvora”. Osim dvije grobnice, očeve i majčine, na Palama mi više ništa nije bitno, ni kuća ni bašta, apsolutno ništa. Ah, da. Ova dva psa. Šta će biti s njima?Kažem da ćemo krenuti u utorak, a znam da već danas može biti kasno.
Sin naše kume M., koji je pobjegao u Crnu Goru, vratio se i uopće ne može da se snađe. Dobio je otkaz na radnom mjestu. Ako hoće da ga ponovo prime na rad, mora se kao dobrovoljac javiti na Trebević. Mora dokazati da je “patriota, a ne izdajnik svoga naroda”. Kaže da će prije umrijeti nego to uraditi. Ali od čega će živjeti? Donio mi paketić hrane od sestre iz Titograda. Kaže da ona bez prestanka plače. Našem sinu još nisu stigli dokumenti. Hvata me panika!
Pale, petak, 10.7.1992.
Jučer me posjetio prijatelj sa Pala i sasvim mirno kaže da će mi nabaviti potvrdu vojnih vlasti da naš prijatelj J.O. zajedno s nama u utorak krene za Beograd. Pošten i čestit čovjek kojem mogu vjerovati. Ipak ga gledamo zabezeknuto. Danas moram lično otići u “Dobrotvor”, kaže mi jedan glas preko telefona. Ali kako? Moram proći glavnom ulicom, kroz cijelo mjesto, pored policije, zatvora, SRNE i Srpske televizije. Držim u rukama papir Visokog komesarijata za izbjeglice, kao neku zaštitu.
Dok se na biciklu vozim cestom, osjećam poglede i osjećam kako mi noge podrhtavaju. Dovoljno je da netko od njih kaže: “Ti, dođi vamo”, i sve je možda svršeno. Ponavljam u sebi majčine riječi da Bog čuva one koji u njega vjeruju. Prima me neki civilizirani tip i kratko kaže da oni podržavaju sve humanitarne akcije UN. Kad se vraćam, živci su mi napeti do pucanja.
Odlazim na obližnju livadu da pomognem kumovima skupiti sjeno. Prolazim pored Dadine kuće i vidim kako su namještaj, tepisi, ponjave izneseni van i peru se gumenim crijevom. Iz garaže su izvukli njegov auto i razgledaju ga. Kada se pored nje nakon dva sata vraćam, stanari sjede pod Dadinom šljivom i piju rakiju. Suze mi same idu na oči. “Ovuda više nikada neću proći”, govorim sam sebi.
Sinoć na TV gledam kako Vojislav Šešelj (zvan “vojvoda” – govorim sam sebi) izlazi iz Skupštine i mlatara pištoljem, psujući majku studentima koji skandiraju: “Ubico, ubico, pederu, pederu!”
U utorak bi trebali krenuti sa Pala. Do utorka mogu sto puta biti mrtav. U baštu ne mogu izaći zbog Auschwitza. Saznajem kako je jdan Musliman prije odlaska dao kravu svom komšiji Srbinu, mještaninu. Srbin koji je uselio u njegovu kuću dolazi s pištoljem i odvodi kravu, jer “i ona pripada kući koju je dobio”.
Na lokalnom srpskom radiju supruga daje oglas da poklanja kučiće terijerskog porijekla. Ubrzo zove neki grubi muški glas i pita kakve to kuće poklanjamo! Djeca novih stanovnika Pala odnose psiće. Kakva li sudbina čeka tu djecu i te pse?
Kroz prozor gledam u zelenu baštu i polako se opraštam od nje. Kopali su je i uređivali roditelji moje majke, ona je cijeli život kopala i sadila povrće, mi smo je desetak godina uređivali i sada je kraj. Možda je nikada više neću vidjeti. Žao mi je samo što plodove iz nje ne mogu poslati prijateljima u Sarajevo.
Pale, subota, 11.7.1992.
Masovna smrt se kao vihor sručuje na Goražde. Sto hiljada ljudi zatvoreno je u kavezu. Šumska stvorenja ih sistematski uništavaju. Ponovo posjeta pijanog režisera, koji se igra pištoljem. Gleda me mutnim očima i kaže: “Ti se nećeš vratiti! Ti ipak bježiš sa Pala”. Ponovo mu objašnjavam da ne bježim, da sam do smrti zamrzio novinarstvo, da me sada interesuje samo humanitarna pomoć nesretnim ljudima svih nacija, boja, rasa. Prijatelj J.O. koji se stalno skrivao pred bilo kojim našim posjetiocem, iznenada, sa slušalicama na ušima i tranzistorom u rukama, ulazi u prostoriju i vidim kako mu lice poprima boju kreča. Kakva neopreznost. Zbog slušalica nije čuo naše glasove. Nemam kud. Objašnjavam režiseru da je to čovjek koji je danas stigao sa Grbavice, da radi za vladu Srpske republike BiH. Miodrag Tarana ga počinje provocirati da nije pravi Srbin ako tek sada dolazi na Pale, da mu prezime može biti i ustaško, da…
Srećom, ovo krajnje opasno ispitivanje prekida dolazak familije koja danas useljava u našu kuću. Režiser odlazi i ponovo kaže: “Ti ipak odlaziš za posve! Izdajnicima sleduje samo metak u glavu”. Supruga ponavlja da ćemo krenuti tek kad završi svoje tkanje. Počinjemo razmišljati koje ćemo stvari ponijeti sa sobom. Kao da idemo na neki službeni put. Gledam kuću vrt, majčinu kuću i ničega mi nije žao. Život je ovdje gori od smrti.
Upoznajemo se s novim stanarima naše kuće. Pokazujemo im sobe, govorimo gdje je šta, ja im dajem uputstva za korištenje centralnog grijanja, supruga za kuhinjske aparate i strojeve u njenoj radnoj sobi, kako se brinuti o životinjama. Ručamo zajedno. Oni su izgubili stan u Sarajevu, a mi sada gubimo ovu kuću na Palama. Ništa strašno u odnosu na hiljade mrtvih ljudi oko nas. To je samo trenutni trijumf monstruozne politike etnički čistih prostora. Zamišljam, ne zamišljam već vidim, Pale kao srpski geto i kažem: “Dabogda se u tom getu podavili i grizli kao gladni pacovi!”
Pale, nedelja, 12.7.1992.
Poslednji odlazak na očev i majčin grob prije odlaska iz ovog srca tame. Opraštam se od njih. Osjećam da me vide i razumiju. Sve je sažeto u jednu misao, želju – hoće li se sin idućeg tjedna iščupati iz Sarajeva, a mi sa Pala. Uzdamo se u Boga. Ni jedan racionalni zakon ovdje više ne vrijedi ništa. Ljudsko biće je poput slamke koju nosi olujni vjetar.
Supruga polako pakuje najneophodnije stvari. Što ponijeti? Toliko potrebnih i suvišnih stvari sakupljeno je za ovih dvadeset godina zajedničkog života. Ubjeđujem je da sada, ako se živi izvučemo odavde, započinjemo novi ciklus života. Ponovo početi ni od čega i stići do nečega. Nekada me užasavala Kafkina rečenica “Na drugim putevima, druge su stanice beznađa.” Nekada dovoljan razlog za samoubistvo, sada dovoljan razlog za život.
Pale za mene sada postoje samo kao sjećanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje. Ako me u utorak ne puste da odem odavde, neću očajavati, to će biti samo život u grobnici, s nadom da ću jednom ipak izaći iz nje. Supruga pokazuje novim stanarima šta gdje raste u bašti. Zatim odlazi da tka. Psi leže pored mojih nogu i kao da osjećaju skori rastanak. Ta divna stvorenja koja ne znaju šta je zlo, mržnja, smrt.
Obradovale su nas djevojke sa Vučje Luke, koje su došle da telefoniraju. Toliko smo se zbližili da smo ih usvojili kao našu djecu. Sada se i od njih rastajemo. Kažem im da znam, osjećam, da ćemo se jednom opet sastati. Odlazim da se oprostim i od N.K., starog prijatelja mojih roditelja. Kaže mi: “Ako ti odeš, tko će me sahraniti?”
Pale, ponedeljak, 13.7.1992.
Bože, kakvo olakšanje i kakva sreća. Preko Trsta uspostavljam telefonsku vezu s prijateljem u Kopru, A.D., koji mi kaže da je dokument za mog sina faksom otišao u Sarajevo i da je primljen. Ogromni kamen pada mi sa srca. Kupujem autobusne karte za nas i za J.O. Večeras treba dobiti potvrdu od mog prijatelja sa Pala. Ne možemo vjerovati da je sve to moguće. U prvi sumrak supruga izlazi iz radne sobe i kaže: “Sada možemo krenuti, ja sam završila tkanje.”
Spustio se mrak, a prijatelja s potvrdom još nema. Oko deset uveče, dok ja tumaram po kući kao u bunilu, dolazi prijatelj, donoseći potvrdu, na koju je, kaže, zaboravio kada je otišao s društvom u kafanu. Smijemo se gorko. Zaboraviti na papir koji život znači. Još jedan kamen pada sa srca.
Sujevjeran sam. Baksuzni datum 13. možda je najsretniji dan u mom životu. Samo još da sin krene. Kako prespavati ovu noć kada ne znam šta nas na putu čeka. Očajna, duga noć. Nastavit ću pisanje kad stignem u Rijeku.
Ako stignem.
Rijeka, 15.7.1992.
Bože, koliko sam ti zahvalan. Napokon sam tu, u Rijeci! U mislima se vraćam na jutro 14.7., kada smo krenuli sa Pala. Kuma M. je došla da nas isprati. Oči su joj crvene od plača, mršavo tijelo još mršavije. Ulazim u garažu i pored kipa Majke Božje stavljam novac i molim je da nam pomogne na putu. Ključ garaže dajem kumi, ubjeđujući je da ne idemo zauvijek, da ćemo se za mjesec-dva vratiti. Vidim da mi ne vjeruje. Prva vojna kontrola na samoj autobusnoj stanici. Ne izvode nas iz autobusa. Možemo ići dalje.
Vozimo se kroz Pale. Samo da izađemo. Druga kontrola na Romaniji, Sokolac, treća kod Han Pijeska, četvrta na ulasku u Vlasenicu… deveta na Drini, kod Zvornika, nekada granici Srbije i Bosne i Hercegovine. Kontrolu vrše razni uniformisani ljudi, s bradama i bez njih, kokardama i nekim drugim oznakama na kapama. S uvažavanjem gledaju moju ličnu kartu u kojoj piše da sam rođen na Palama i da na njima živim. Za njih je to najbolja preporuka, jer biti sa Pala znači biti prvoborac za slobodnu Srpsku republiku. Gledam iz autobusa razrušene i spaljene kuće, kao da putujem podzemnim svijetom Danteova pakla.
U Zvorniku srećemo dugu kolonu bijelih kamiona UNPROFOR-a. Gledam mladalačka i bezbrižna lica vozača i pratnje i mislim da li će takva biti u povratku? Pošli su kao na piknik, da okuse malo uzbuđenja u Bosni i zarade novac, a vratit će se s neizbrisivim ožiljcima na licu i mozgu. Neki će umrijeti u bosanskom paklu. Oko 14 sati stižemo u Beograd. Dočekuje nas B.O., grli i ljubi, a kad na kraju vidi da iz autobusa izlazi i njen suprug, vrisne od sreće i iznenađenja. Svi smo beskrajno srećni, oni što su zajedno i u svom rodnom mjestu, a mi što smo tako blizu mađarske granice. U 21.00 polazimo autobusom za Mađarsku. Još jedan kamen pada sa srca kada pređemo mađarsku granicu. Htio bih da siđem i kao u srceparajućim scenama da poljubim zemlju. Dugo putovanje kroz noć i nepoznatu zemlju, a u zoru se zaustavljamo pred granicom Slovenije. Iz jednog autobusa izlaze Romi i ulaze u naš, a mi prelazimo u njihov. Težak zadah otpadaka od hrane, neopranih tijela i duvna.
Srijeda, 7.00, slovenska granica Murska Sobota – Dolga Vas
Već dva sata čekamo u autobusu da nas puste preko granice. Pored nas se zaustavljaju stočni kamioni koji voze telad. Gledamo se i ne znam u čemu je razlika. Još jedna kontrola i konačno smo u Sloveniji. Veliki pano na kojem piše: “Čista dežela”. Ljudi od svega prave biznis. “Novac je sloboda”, govorila mi je davno jedna bliska osoba. Nekom privatnom prevozniku plaćamo devizama kartu do Ljubljane, kamo stižemo oko podne.
Ne mogu tako naglo da se priviknem na novi pejsaž. Nema srušenih i spaljenih kuća, nema naoružanih ljudi koji vas ispituju. Ljudi mirno i spokojno rade oko svojih kuća. Tako su prije samo tri jeseca izgledali Sarajevo i Bosna. Sjećanje na Pale polako tone u mrak. Još jedna kontrola. Šapjane – granica Slovenije i Hrvatske, malo duže ispitivanje s obzirom na moje rodno mjesto. Policajac se smiješi i udara žig u pasoš. Na staničnoj zgradi vijori šahovnica. Ponovo, poput blijeska munje, sjećanje na Pale i našeg nekadašnjeg prijatelja koji je sinu zabranio da igra šah jer podsjeća na šahovnicu.
U 16.30 stižemo u Rijeku. Tu smo, i šta sad? Izgubili smo posao, kuću i zemlju na Palama, prijatelje Muslimane koji se sada u Sarajevu skrivaju od granata i čekaju na komadić kruha i prijatelje Srbe sa Pala koji imaju dovoljno kruha, ali ga jedu krvavim rukama, no nismo izgubili obraz i iskustvo jednog stravičnog rata i želju da na crvenoj istarskoj zemlji zasadimo struk peršuna ili sadnicu ribizle.
“Čaša je razbijena, ali iz nje se još može piti.”
Kraj
Mladen Vuksanović: DNEVNIK S PALA 1992 »
Ma da se razumijemo, pretjera li ga pretjera brate. Samo su Srbi zlocinci,svi drugi su cvjecke bili.