piše: Nermin Čengić
Ko će sutra biti glavnokomandujući poglavar tvog svijeta ne zavisi od tebe jer da ti odlučuješ o tome ne bi ti ni trebao neko ko će ti nad glavom visiti i silom te goniti da činiš stvari koje jesu ili nisu ispravne, ali su svakako preporučene. Stalo ti je do toga kako te drugi gledaju, kako te svjetina okarakteriše i uopšte ne polažeš sumnju u ispravnost takvog životnog stila. Već na prvoj kafi, čaju ili soku od cijeđene narandže, zavisno u kojem si stadiju vlastite nadgradnje ili društvene prepoznatljivosti, stvari će ti biti “kristalno jasne” kad neizostavno oslušneš kakva je “situacija”, pa prepoznaš dnevnu karakterizaciju koja kreće od toga da su ti već odredili plemensko porijeklo koje ti se, naravno krije u imenu, možda će ti naprasno razotkriti boju kože ili stranu svijeta kojom pišeš, a moguće je i da te baš danas procijene prema kompletiću koji si jučer pazario od lokalnog šanera. Činjenica je da će rijetko kome naumpasti da te cijeni po onome što misliš, što zboriš, za šta se eventualno zalažeš ili boriš. Jer u aktuelnosti više nije važno djelo već odjelo, nije važna misao nego predrasuda. I to bez ikakve sumnje uzimaš, prihvataš i prema tome se ponašaš.
Još od djetinjstva, od trenutka kad počinje razaznavati boje, oblike, vrste, ljudsko biće je našamarano unaprijed određenim konceptima. Ako si s ovih prostora najčešće se moralo desiti da te već kao balavog prdekavca zastrašuju nekom Čorabakom, raznovrsnim Avetima, u radikalnijim verzijama i strašnim Cigankama koji će te listom odvesti i… e pa sad, da li će te pojesti, podati ili prodati, zavisi od mašte i devijantnosti predrasude vaspitača koji je prinuđen da na sve moguće načine zaštititi svoj autoritet. Kad već od malih nogu nosiš tu traumu nije nimalo čudno da cijeli život baziraš na strahu zahvaljujući kojem kreneš u obavezna razvrstavanja, banalizovana određivanja vrijednosti, lažne prioritete i nabijeđene važnosti svega što ti se pod misao podvuče. Neminovnost je da takve diferencijacije dosegnu i faze u kojima će se desiti da u težim trenucima perioda koji provodiš na ovoj planeti spoznaš i kako mrziš ili barem ne osjećaš ugodu u blizini određenih pripadnika ljudske vrste. Da li će to biti zbog mirisa, okusa, izgleda ili imena, to je već do tebe i onoga što nosiš u sebi. Ukoliko gajiš i trunku sumnje u takve vrste razjedinjenja na dobrom si putu da uspiješ savladati navale svakolikog besmisla i imaš šansu da jednog lijepog dana osjetiš čar odavno zaboravljenog pojma istinske ljudskosti.
Ljudskost je činiti dobro. Dobro je korisno činiti. Ako si to naučio onda se tim znanjem najčešće dičiš. Često citiraš pametne i simbolične fraze petparačke mudrosti, po koji put proslijediš neki hitan apel, uplatiš za pomoć oboljelima, odneseš iznošenu odjeću koju neko još može iskoristiti. To je lijepo i pohvalno. Zadovoljava tvoju taštinu, no ne daje ti priliku da vidiš širu sliku, da pomakneš granicu svoje dobrote. Da posumnjaš u dovoljnost svog djela. Jer skakanje od slučaja do slučaja ne mijenja ništa tek sanira štetu koju je čovjek načinio trošeći generacijski kisik. Jeste važno pomagati, u konkretnim slučajevima probuditi svoju benevolentnost i njome svemir natjerati u pravcu dobre kobi ali… uvijek to ali. Međutim, ovo ali je vrlo razložno i bitno, čak presudno. Jer tek kad nakon tog ali prepoznaš stvarni problem društvenog siromaštva tada imaš šansu da smanjiš tuge koje te obuzimaju na pojedinačnim slučajevima nesreće. Dakle, ali. Potreba za sanacijom štete će se smanjiti tek u trenutku kad iz izvora ponovo krene svježa, pitka voda, kad, za primjer, prestaneš trošiti sve te dokazano štetne resurse, odlučiš promijeniti svoj ustajali način života, porobljen ustaneš u borbu za svoja prava. Kad, evo još konkretnije, ne budeš zavisio od svoje bijedne konzumerističke navike koja te ustrajno nagoni da praviš još krupnije greške nego ih činiš upravo u ovom trenutku dok ne sumnjaš u namjere izazivača.
Ako si još tu evo nekoliko korisnih navoda.
Čisti prirodan miris tvog tijela nije moguće nadomjestiti niti jednim mirisnim sprejom u ponudi. A sprej, znamo (znamo li?), mrvi nebeski štit koji nas čuva od promjene odnosa prema Suncu, za koje još uvijek mislimo da je naša romantična toplota. Međutim, ta romantika će se, u slučaju nestanka štita, pretvoriti u proklinjani pakao, gdje nema hlada, a ako i ima ne bi bilo vremena da ga pronađeš jer bi već bio spržen, zajedno sa ostalim Zemljanima. I neka bi, kad nemaš snagu da sebe pobjediš i odabereš bolje od goreg, prirodno od vještačkog. Da makar sumnjaš.
Stalno ti je dosadno, ni super-moderni mediji više ne mogu da ti ispune prazninu koju osjećaš otkad si se potpuno otuđio od svega što bi ti moglo oplemeniti vrijeme kojeg baš i nemaš. Sveo si se na puko preživljavanje. Nekad relativno sretan i zadovoljan, podsmjevao si se načinu života “zapadnog čovjeka”, dok sad na vlastitoj koži osjećaš lokalnu realizaciju definicije da “na zapadu postoji samo pidžama i radno odjelo”, dok život čeka ili je u nekim drugim rukama, a ti tek sveden na masu koja se vrti u krugu bez namjere da promijeni pravac. A promjena pravca kojim bauljaš je jedino što te može vratiti na dostojanstven put kojim bi časno stupao u susret životu o kakvom povremeno sanjaš. Ako uopšte više sanjaš.
Za pasus o probijanju obruča je još rano. Nisi još počeo ni da sumnjaš. Treba se najprije isprakticirati u promjeni pravca.
Robuješ navikama, običajima, beščutnim gazdama i vrlim karizmatičnim likovima koji nude raznovrsna ostvarenja već sutra. Svemu si dokazani rob, pretvoren u djeliće smjese za podmazivanje bankovnih računa onih koji su imali tek nešto više sreće, dovoljno znanja i pregršt bezobrazluka da se uspnu i upregnu te u karoce kojima ih guraš da jezde oblacima o kojima ti na, još uvijek vjeruješ samo privremenom, radu danonoćno sanjaš. U redovnoj si potrazi za boljom prošlošću ili rasterećenom budućnošću, dok svoju sadašnjost ne živiš već pretpostavljaš i jednom i drugom.
U prošlosti tražiš uzore ili opravdanja. Vjeruješ u sveprihvaćenu porodičnu, plemensku, nacionalnu ili svjetsku istinu koju je pisao – e to već ne znaš ko, ali ti ne pada na pamet da postaviš pitanje – da li tu zbilja ima neke istine. Šta ako je to sve puka mašta jednog ili grupe nadarenih autora koji u rimi predočava/ju kako čovjek mora podnijeti sve oluje i nevolje, tek da se savije i ponizno prihvati rečene istine? Bez ikakve sumnje tome vjeruješ ili barem gajiš nadu da postoji takva mogućnost. A gdje bi sve ovo što danas vidiš bilo da sumnje nije? Sumnji zahvaljujući se uspjelo preživjeti i doći do savremenijih načina i boljih mogućnosti. To što se načini i mogućnosti ne troše na pravi i potreban način je za drugu vrstu rasprave ali je činjenica da niti u pogrešnu upotrebu pravih stvari rijetko ili nikad sumnjaš.
Za budućnost se obraćaš samozvanim prorocima, marketinškim vizionarima i slušaš njihove zanosne uspavanke o boljem sutra. Kad sutra dođe, već od buđenja slušaš opet istu pjesmu. Iste ili vrlo slične pokliče o tome šta ti je činiti kako bi dočekao još jedno bolje sutra. A to sutra, eto, ne dolazi danas koje je jučer bilo sutra, jer je ono jučer za sutrašnje danas koje će jučer biti prekosutra. Svakih sedam dana dolazi novi ponedjeljak, a niko od grlatih se nije potrudio jasno definisati koji je to ponedjeljak kada će početi da funkcioniše ta spasonosna “pravna država”. Još uvijek, i nakon tolikih godina, nisi spreman sumnjati u sutrašnja obećanja? Ili si ipak od onih koje nazivaju pesimistom jer jednostavno više ne vjeruješ? I takav pesimisničan si bolji od onih koji nisu ništa, koji su potpuno neodređeni, predati na raspolaganje kolektivnoj svijesti da ih spašava od potrebe za sumnjom u “vrhovni štab”. Ali ni pesimizam ne koristi pretjerano jer dopušta samo jednu sumnju, onu koja ne trpi nadu u promjenu. Jednovrsna sumnja ne čini proljeće. Ili sumnjaš ili ne sumnjaš. Ako sumnjaš onda sumnjaj u sve.