Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica. Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara. Jedrene nije sačuvalo ni uspomene…
Jedrene sam prvi put vidio prije dvadeset godina, u desnom uglu zemljopisne karte, sasvim pri dnu. Samo tri crvena kruga na zelenom. Poslije je Jedrene bilo drugo pitanje na maturi: šesnaest članova rusko-turskog ugovora o miru potpisanog 24. septembra 1829. u Jedrenu. Sjećam se još da su Rusi vraćali Turcima Moldaviju, Bugarsku, Vlašku i Rumuniju, a Turci Rusima Georgiju i Mersiju, Mingreliju i Gurijel, i da je jedan car morao dati drugome milion i po holandskih zlatnika (ne znam više ko kome); i da se Porta tu obavezala (svečano) da vrati Srbiji šest nahija, i da je sultan obećao ferman snabdjeven hatišerifom, i da je određena ratna šteta za neki rat od 1806… To je sve što je ostalo od petke zarađene na Jedrenu prije petnaest godina.
Docnije se opet spomenulo Jedrene, u kafani. Iz Jedrena je porijeklom i njegovo preosveštenstvo i ekselencija Fan Noli, mitropolit pravoslavni i državnik albanski koji se dugo nosio s našim radikalima i svojim deficitom i slao telegrame Lenjinu i Vilsonu, a poslije u Draču obrijao bradu i na talijanskoj lađi – bez mantije i otadžbine – bježao ispred kralja Zogua, kačaka i Pašića, čak u Ameriku da tamo piše sonete, i predaje muziku na nekom čuvenom univerzitetu.
Onda sam vidio Jedrene na starinskoj fotografiji u kompletima “Malog žurnala”. Jedrene 1913. puno vojnika i šajkača. Vojska koju je Srbija ispratila s pjesmom, i pogačama, i cvijećem na vrhovima pušaka. I trećepozivci su išli kao na svadbu i pjevali: “Je-sam li ti Je-lane…” Bugarska komanda slala je svakog dana depeše: “Utre ste padna Odrine”, a Šukri-pašin asker se na kraju ipak predao Vojvodi Stepi.
To sam znao o Jedrenu prije viđenja pravog, i zemaljskog, balkanskog Edirna, druge prijestolnice Osmanlijskog Carstva s džamijama bez vjernika i najsjevernije kasabe Turske Republike sa stanicom bez putnika.
Jedrene me dočekalo u velikim zlatnim šalvarama sjedeći u ravnici kojom teče i šumi Marica, mlitavo i tromo kao bugarska himna. U prvim kadrovima stajala je dugo Neimar Sinanova Selimija, sama i nesretna među ćepencima i vrbama. Lijepa i rijetka stvar po koju se niko nije vratio. Ostala je za carstvom koje se nomadski selilo, nepokretna i bespomoćna. Poslije su u kadar ušli bedemi porušenog saraja i dva-tri vlažna prizemna sobička oskudnog Gradskog muzeja.
Dugometražni historijski film o sultanskom Jedrenu brzo se svršio. Bursa je sačuvala ljupkost i kad je prestala biti prijestolnica. Istanbul je sačuvao bogatstvo i ljepotu i kada ga je zamijenila Ankara. Jedrene nije sačuvalo ni uspomene…
Iz kukuruza se tek kasnije pojavilo smeđe naselje izgubljeno u tarabama. Kasaba iz koje je iscurio život kao voda iz napukle stare činije po čijoj se ivici zadržao blijedi trag starinske pozlate. Sokacima se sada odvija dosadni nijemi film u sto hiljada činova pun teferiča, aščinica i pospanih statista koji čekaju hepiend.
U crtačku bilježnicu ne može ni stati bezbroj varijacija mahalskog urbanizma razapetog od Bosanskog Broda do Bagdada i Dijar-Bekira.
Za mnom je ostala besmisleno masivna zgrada jedrenske željezničke stanice s kolosijecima izgubljenim u djetelini. Polubarokna džamija, polupruska kasarna rodila se u prošlom vijeku kao arhitektonski melez u braku između kajzerovoga “Drang nach Osten” i sultan-Hamidovog: “ja vas-ja vas”. Lijevo su bugarske pogranične karaule, “med i mlijeko”, i kraj svijeta…
Pred bilježnicom je samo prorijeđena čaršija iz koje su tri puta panično bježali i kupci i trgovci. Sokacima bez buke prolaze dokoni ljudi, polovni “studebekeri” i ugojeni kurbani.
Istok i Zapad se dodiruju, ali se ne sudaraju. Sviraju sambe, roštilj radi, Grendžer glumi i pucaju bajramske prangije. Istok i Zapad žive u srdačnoj koprodukciji jedne “import-eksport” stvarnosti pune derta, “Simensa”, ovčetine, “Filip Morisa” i Hadži-Bekirovog rahatlokuma.
U svakom stotom ćepenku pod uvjerenjima i esnafskim pismima, uz tuce propisno poništenih taksenih maraka, pečalbari po jedan nas Tetovac, Gostivarac ili Bosanac, ubijajući godinama bijele dane za žute pare. Pečalbarski se štedi previše, živi premalo i razmnožava pretjerano.
Na sve strane su opet sokaci i budžaci, avlije, i cenite, i jablanovi. Jablanovi su ovdje jedina lijepa zaostala rekvizita s pozornice na koju je zauvijek pala zavjesa.
Na kraju jedne ulice, koja ide pravo, pojavljuje se kao obala “Dobre Nade” nekoliko stotina kvadratnih metara kemalizma teško otetih od kismeta, kapitulacija u čalmi. Komad tvrde zemlje na kojoj stoji tridesetogodišnja republika s laicizmom i prosvjetom.
Okolo – po mahalama vuče se iskidan lanac Otomanskog Carstva od Fatihovog majskog ulaska na konju i s mačem u Aja Sofiju – do bjekstva posljednjih sultana s cvikerima, po kiši i u bolničkom fijakeru posljednje kategorije.
Jedrene me ispratilo po mraku koji se, kao i svuda po kasabama, uhvati odjednom i stušti bjesomučno i sa svih strana – i sa evropske i sa azijske. Tama polegne kao derviška džuba po kućama, po ljudima, po poslovima, po pokretima…
Istok i Zapad zaspiju svakog akšama zagrljeni na ušću Marice. Samo tri crvena kruga na zelenom…
zapisao: Zuko Džumhur
Prošli put sam govorio o velikom Džamonji, našem Daci, kako smo ga nekada iz milja zvali, i nije da nije, voljeli smo ga svi samo je on možda mislio: “Što su ovi ovdje fini sa mnom, samo su, brate, malo dosadni!”. Zuko je nešto drugo. Naš Zuko je svjetski divandžija, potonuli Titanik bosanske riječi koji se nije svjetla nagledao pored Andrića i Selimovića i nekih drugih, samo je i njih bilo malo – historija će već jednom pokazati da su mu baš kao i Daci oni najbliži bili ujedno i najveći dušmani. Oni su ih pokopali, pa su oni drugi pokopali njih… Bosna danas prosto zjapi bez Zuke kao siva i mračna jedrenska noć u kojoj šeta dobronamjerni i pomalo naivni, častan gost.
RIJEDAK ZRAK
Bilo je to davno. Ukoliko me sjećanje ne vara, poslije završene srednje škole i odsluženja redovnog vojnog roka, zaposlio sam se preko Studentskog servisa u Bitumenki, u jednom od sarajevskih dijelova grada, Nedžarićima. Imao sam već tada pomalo varljivih i nedovoljno ozbiljnih dvadeset godina. Danas je to samo zgrada u kojoj, čini mi se, nikog nema, osim jedne trgovačke radnje gdje se prodaje skijaška oprema, bicikli i druga roba. Od benzinskih isparenja i prašine, te zagađenja od bitumena, radeći tu kao pomoćni radnik, nisam se osjećao dobro i prekinuo sam sa svojim radom na određeno vrijeme. U to vrijeme radili su u Bitumenki neki ljudi od kojih već većina njih nije danas živa. Nije više živ ni moj otac koji je radio u istoj toj firmi. Bitumenka u užem dijelu grada, odnosno glavnoj njenoj arteriji poput prestar-jelog, postmodernog, grobnog mjesta i neke čudno teške, radničke, prisilno bogate bijede, stoji mi pred očima kao jedan od spomenika socijalizmu. Vjerujem da nema danas puno preostalih ljudi koji su tu nekada radili, te ne očekujem da će mi iko u ovo moje, iz ko zna kojeg razloga što radim, svjedočenje vjerovati. Poslije upisa na fakultet nisam imao niti za tramvajsku kartu, niti za doručak, a kamoli za cigarete, a bio sam strastveni pušač i uglavnom multitalent za sve ili ništa. Sjećam se knjige kojoj je upravo u podnaslovu glasilo: „knjiga za svakoga i ni za koga“.Ta knjiga mi je nekad bila jako, jako draga. Kolege i kolegice s Medicinskog fakulteta nisu me prihvatali na način da, na primjer, mogu od nekog od njih posuditi knjige za koje nisam imao novac, da ih barem negdje kopiram, jer bi to bilo puno jeftinije nego u knjižari kupiti nove. Često sam na predavanja dolazio pospan i umoran brinući se o zdravlju svojeg oca koji je bio sistemski bolestan. Iako je bio u to vrijeme aktivan kao društvenopolitički radnik, nije imao ni dva pošteno izgledna odjela koja bi mogao na sebi nositi. Ja, njegov sin, uvijek bih bio u istim pantalonama i istom, onom očevom, starom, narandžastom džemperu, koji sam ponosno nosio kao njegov sin i tankoj, najjeftinijoj jaknici kupljenoj na buvljaku u Ulici Vase Miskina ili današnjoj Ferhadiji. Volio sam igrati šah, svirati gitaru, maštao da ću jednog dana biti doktor, a to se ipak nije dogodilo.
Došao je rat, a nešto malo prije toga uglavnom zbog nepravde na koju nisam mogao uspješno uticati, potražili su, moj dobri otac i moja majka pomoć psihologa ili psihijatra, za mene, svojega sina koji nikako ne spava noću i koji voli čitati Bhagavad Gitu do u kasne noćne sate. Družiti se s kojekakvim sumnjivim umjetnicima i socijalističkim probisvijetima. A probisvijeta je bilo raznoraznih, mnogo više talentiranih od ovih danas, mnogo poznatijim nego ovima sa skupim autima i vezama u policiji. Biti dobar ili biti loš nije bila stvar izbora. Ona je stvar uvjerenja. U stvari, bilo je to svejedno, jer riječi nisu nikad bile dobra zamjena za novac, niti je to ikada bilo, niti će, izgleda, tako u budućnosti biti? Ali, ja sam, u stvari, uvijek ispadao često nepopravljiv u svojoj gluposti i budala što još vjerujem u ljude i vjerujem u sklopljena prijateljstva. Znam neke baš do gnušanja i prezira, odvratne gadove, koji ne zaslužuju da na zemlji još žive. Znaš li ti možda neke, dragi moj prijatelju, dragi čitatelju?
Naravno, bilo je i onih koji su znali Jesenjina napamet, ali nisu imali niti pola dinara za kafu u nekoj socijali.
Gledam danas SCC na Marindvoru, pun, krcat, ali pred očima mi još uvijek ona ista socijala ili mjesna zajednica kojom „usrana šminka defilira našim putem za Kathmandu i razvit ćemo tamna jedra na vjetru kao nekad“. Taj dan majka i ja pred SCC-om… Da, ja i majka pred SCC-om! Sipao je sitni snijeg i bio je mjesec januar.
U tom trenutku dečkić od nekih dvanaestak godina prilazi mojoj majci i moli je: „Gospođo, možete li, molim Vas, otići sa mnom u samoposlugu? Ja i majka nemamo šta da jedemo!“. Mojoj majci u oči grunuše suze. Govorim joj: „Majko, ne nasjedaj na to! Sram neka ga bude! Mali je samo vješto od nekoga nagovoren! Gdje mu je ta majka, uopće?“. Ali, u dnu mog srca prikrivena je zebnja i zabrinutost. Šta da se radi? Pošli smo, ne znam kako, u blještavilo i tržni, praznični glamur trgovačkog centra, a ja sam u sebi tih nekoliko sekundi do SCC-a umro. Tih nekoliko sekundi bio sam mrtav. Hodao sam s majkom, ali nisam bio prisutan među živima sve zbog tog djeteta od jedva dvanaest ili nešto više…
A onda pošto sam umro, zapljusnuo me je i skoro sasvim zaslijepio val vrlo teške, religiozne istine. Nisam išao više na fakultet, već samo u džamiju. Ne samo na džummu, već i u crkve i katedrale. Molio se u Društvu za svjesnost Krišne među bhaktama u BKC-u, molio se s krunicom u ruci u maloj, čistoj kapelici Družbe srca Isusova, i na Bistriku dva tri puta u Crkvi Svetoga Ante u nedjelju na podne. Učio Oče naš i islamske šarte ešhedu en la illahe illallah, mantrao tri ključne riječi hinduizma: Rama, Hare, Krišna. Čak sam prišao telematima za koje je Aleister Crowlly otjelotvorenje nekog višeg duhovnog bića na Zemlji praveći dekoracije na svojim Tarot-kartama i učeći bijelu i upozoravajući na crnu magiju. Prilazio sam i mormonskoj vjeri iza kafea Park, takozvanoj „parkuši“, sarajevskim nekolokvijalnim žargonom nazvanim. Vjeri gdje je po njegovom ličnom svjedočenju, on, naš, američki građanin, Džozef Smith, lično poznavao gospodina Boga i objasnio mu sve u Knjizi Mormona šta sve treba da činimo u ovom životu i poslije.
Imao sam u svom posjedu i pravoslavnu i katoličku Svetu Bibliju, Časni Kur'an mi nije nikada ispadao iz ruku. Postao sam darežljiv koliko sam mogao, što možda ne bi mogao niko drugi nego samo jedna dobra i predobra duša na ovom bijelom dunjaluku ili svijetu?
Djecu, kao djecu, sam vidio na drugi, sasvim novi način i to je bio glavni, kako bi se moglo reći, uzročnoposljedični lanac mog budućeg djelovanja da se ipak prihvatim čiste filozofije.
Čitajući ozbiljno i prisebno Platonova djela i čitajući o Sokratovoj smrti, moj, hajde da tako kažemo, prosječni umni uzrast sasvim običnog čovjeka, nekako se uzdigao u puno više sfere gdje je zrak rijedak i gdje se vazduh samo zubima siše, gdje je vrlo teško disati ili je, možda Vam samo lažem, počeo sam hodati potpuno neshvatljivo nekim svijetlim, božanskim stepenicama? Postao sam za vrlo kratko vrijeme nekako stariji i ozbiljniji negoli za svih svojih osam godina primarne i četiri srednje škole učeći sve te, za mene potpuno nove i teško razumljive stvari. Po nekima sam, možda, i duševno obolio?
Nisam tragač za čudima, ali dešavale su mi se stvarno često neke čudesne stvari. Ništa novo i spektakularno za čuti ili reći, ali primijetio sam, na primjer, da me neke žene malo čudno i s vidnom pažnjom ponekad slušaju i prate. Primijetio sam i ja kod samoga sebe neki neobjašnjiv stid ako bih samo u djeliću sekunde pomislio da bih mogao upasti u neprilike jednostavno šaleći se s njima. U jednom kratkom trenutku propadanja u tom uskom, materijalnom prostoru brzo pomislih, neka mi je Bog na pomoći, da bih takvim životom mogao na neki način sam sebi izgraditi stvarno zavidno dobru i stabilnu egzistenciju? Ali, otkud bih takvo nešto mogao ja, ono moje malo „ja“, znati, ako sam Bog ne želi, za mene lično, da ja to znam? Ne, ne vjerujem to zato što sam malodušan. Mislim da je intuitivno neki podivljali crv trovao moj konto na računu Boga.
Samo, još se nisam nigdje našao. Valjda tako i treba da bude, ali Svevišnji samo zna! Svi ćemo jednog dana doći k njemu, a kako će kome biti, On će na najbolji način, za svakog od nas, običnih ljudi, da zna!
Dio mojih živaca popila je majka, jer ta, moja realnost i njena realnost, nisu se uspješno preklopile u koncenzus. Ono što razum odobrava to Nadduša osuđuje.
Vrijeme je prošlo. Nešto od svega što sam ikada znao ostalo je u obaveznoj literaturi za redovne škole u Sarajevu. Tu bih završio svoju priču.
Jer, znaj, od sada, Bože moj, ti jesi original, a oni su „sladkorji“, „beljakovine“, „maščobe“… i tako dalje i tome bliže!
februar, 2020. god. u Sarajevu
autor Nazif Habul, profesor filozofije i sociologije
RIJEDAK ZRAK
Bilo je to davno. Ukoliko me sjećanje ne vara, poslije završene srednje škole i odsluženja redovnog vojnog roka, zaposlio sam se preko Studentskog servisa u Bitumenki, u jednom od sarajevskih dijelova grada, Nedžarićima. Imao sam već tada pomalo varljivih i nedovoljno ozbiljnih dvadeset godina. Danas je to samo zgrada u kojoj, čini mi se, nikog drugoga nema, osim jedne trgovačke radnje gdje se prodaju skijaška oprema, bicikli i druga luksuzna roba. Od benzinskih isparenja i prašine, te zagađenja od bitumena, radeći kao pomoćni radnik, nisam se osjećao dobro i prekinuo sam sa svojim radom na određeno vrijeme. U to vrijeme radili su u Bitumenki neki ljudi od kojih već većina njih nije bila pismena i nisu danas živa. Nije više živ ni moj otac koji je radio u istoj toj firmi sa dvije srednje završene škole, ali bez ikad upisanog fakulteta. Bitumenka u užem dijelu grada, odnosno glavnoj njenoj arteriji poput prestarjelog, i začudno, postmodernog, grobnog mjesta i neke čudno teške, radničke, prisilno bogate bijede, stoji mi pred očima kao jedan od spomenika upravo socijalizmu i socijalističkom samoupravljanju. Vjerujem da nema danas puno preostalih ljudi koji su tu nekada radili, te ne očekujem da će mi iko u ovo moje, iz ko zna kojeg razloga što radim, svjedočenje, povjerovati. Poslije upisa na fakultet nisam imao niti za tramvajsku kartu, niti za doručak, a kamoli za cigarete, a bio sam strastveni pušač i uglavnom multitalent za sve ili ništa… Sjećam se knjige koja je u podnaslovu glasila: „knjiga za svakoga i ni za koga“. Ta knjiga mi je nekad bila jako, jako draga.
Kolege i kolegice s Medicinskog fakulteta u Sarajevu nisu me u to vrijeme prihvatali na način da, na primjer, mogu od nekog od njih posuditi knjige za koje nisam imao novac, da ih barem negdje kopiram, jer bi to bilo puno jeftinije nego u knjižari kupiti nove. Bio mi je potreban svaki ušteđeni dinar. Često sam na predavanja dolazio pospan i umoran brinući se o zdravlju svojeg oca koji je bio sistemski i teško bolestan. Iako je bio u to vrijeme aktivan kao društvenopolitički radnik, nije imao ni dva pošteno izgledna odjela koja bi mogao na sebi da nosi. Ja, njegov sin, uvijek bih bio u istim pantalonama i istom, onom očevom, starom, narandžastom džemperu, koji se po krajevima već drpao, ali ponosno sam ga nosio kao njegov sin i u tankoj, najjeftinijoj talijanskoj jaknici kupljenoj na buvljaku u Ulici Vase Miskina ili današnjoj Ferhadiji od neke švercerke iz Trsta. Volio sam igrati šah, svirati gitaru, maštao da ću jednog dana biti doktor, a to se ipak nije dogodilo.
Došao je rat, a nešto malo prije toga uglavnom zbog nepravde na koju nisam mogao uspješno uticati, potražili su, moj dobri otac i moja majka pomoć nekog psihologa ili psihijatra, za mene, svojega sina koji nikako ne spava noću i koji voli čitati Bhagavad Gitu do u kasne noćne, večernje sate. Družiti se s kojekakvim sumnjivim umjetnicima i socijalističkim probisvijetima od kojih niko nije imao ništa. A probisvijeta je bilo raznoraznih, mnogo više talentiranih od ovih danas, mnogo poznatijim nego od ovih danas sa skupim autima i vezama u policiji. Biti dobar ili biti loš nije bila stvar izbora. Ona je više stvar uvjerenja. U stvari, bilo je to svejedno, jer riječi nisu dobra zamjena za novac, niti je to ikada bilo, niti će, izgleda, tako u budućnosti biti? Ali, ja sam, u stvari, uvijek ispadao često nepopravljiv u svojoj gluposti i budala da vjerujem u ljude i vjerujem u još davno sklopljena i iskrena prijateljstva. Znam neke baš do gnušanja i prezira, odvratne gadove iz dijela grada u kojem živim, a koji, po mom shvaćanju, ne zaslužuju da na zemlji postoje. Znaš li ti možda neke, dragi moj prijatelju, prepun strpljivosti i učenosti? Naravno, bilo je i onih koji su znali Jesenjina napamet, ali nisu imali niti pola dinara za kafu u nekoj gradskoj socijali.
Gledam danas SCC na Marindvoru, pun, krcat, ali pred očima mi još uvijek ona ista socijala ili mjesna zajednica kojom „usrana šminka defilira“. Jedan dan, majka i ja, pred SCC-om… Da! Ja i majka pred SCC-om! Sipao je baš sitni snijeg i bio je mjesec januar. U to vrijeme dečkić od nekih dvanaestak godina prilazi mojoj majci i moli je: „Gospođo, možete li, molim Vas, otići sa mnom u samoposlugu? Ja i majka nemamo šta da jedemo!“. Mojoj majci u oči grunuše suze. Govorim joj: „Majko, ne nasjedaj na to! Sram neka ga bude! Mali je samo vješto od nekoga nagovoren tako da kaže! Gdje mu je ta, majka, uopće?“. Ali, u dnu mog srca prikrivena je zebnja i zabrinutost. Šta da se radi?
Pošli smo, ne znam kako, u blještavilo i tržni, praznični glamur trgovačkog centra, a ja sam u sebi tih nekoliko sekundi do SCC-a umro. Tih nekoliko sekundi bio sam mrtav. Hodao sam s majkom, ali nisam bio prisutan među živima sve zbog tog djeteta od jedva dvanaest ili nešto više…
A onda pošto sam umro, zapljusnuo me je i skoro sasvim zaslijepio val vrlo, vrlo teške, religiozne istine. Nisam išao više niti na fakultet, već samo u džamiju. Ne samo u vrijeme džumma-namaza, već i u crkve i katedrale. Molio se u Društvu za svjesnost Krišne među bhaktama u BKC-u, molio se s krunicom u ruci u maloj, čistoj kapelici Družbe srca Isusova, i na Bistriku dva tri puta u Crkvi Svetoga Ante u svete nedjelje tačno u podne. Učio Oče naš i islamske šarte ešhedu en la illahe illallah, mantrao tri ključne riječi hinduizma: Rama, Hare, Krišna. Čak sam prišao telematima za koje je Aleister Crowlly otjelotvorenje nekog višeg duhovnog bića na Zemlji praveći dekoracije na svojim čuvenim Tarot-kartama i učeći bijelu i upozoravajući učenike na crnu, zlu magiju. Prilazio sam i mormonskoj vjeri iza kafea Park, takozvanoj „parkuši“, sarajevskim nekolokvijalnim žargonom nazvanim. Toj vjeri gdje je po njegovom ličnom svjedočenju, on, naš, američki građanin, Džozef Smith, lično poznavao gospodina Boga i objasnio mu sve u Knjizi Mormona šta sve treba da činimo u ovom životu i poslije njega.
Imao sam u svom posjedu i pravoslavnu i katoličku Svetu Bibliju, Časni Kur'an mi nije nikada ispadao iz ruku. Postao sam darežljiv koliko sam mogao, što možda ne bi mogao niko drugi nego samo možda jedna dobra i predobra duša na ovom bijelom dunjaluku ili svijetu?
Djecu, kao djecu, sam vidio na drugi, sasvim novi i neobičan način i to je bio glavni, kako bi se moglo reći, uzročnoposljedični lanac mog budućeg djelovanja da se ipak prihvatim čiste, akademski ispravne, filozofije.
Čitajući ozbiljno i prisebno Platonova djela i čitajući o Sokratovom životu i smrti, moj, hajde da tako kažemo, umni uzrast sasvim običnog, prosječnog čovjeka, nekako se uzdigao u puno više sfere gdje je zrak rijedak i gdje se vazduh zubima siše, gdje je vrlo teško disati. Možda Vam samo podmećem svoju iluzivnu i uljepšano iskrivljenu prošlost, ali, ja sam počeo hodati nekim, potpuno neshvatljivo, svijetlim, dubokim, božanskim stepenicama? Postao sam za vrlo kratko vrijeme nekako stariji i ozbiljniji negoli za svih svojih osam godina primarne i četiri srednje škole učeći sve te potpuno nove i teško razumljive nekom prosječnom čovjeku, stvari. Po nekima sam, možda, i duševno obolio?
Nisam tragač za čudima, ali dešavale su mi se poslije neke vrlo često čudesne i divne stvari. Ništa novo i spektakularno za čuti ili reći, ali primijetio sam, na primjer, da me neke žene malo čudno i s velikom pažnjom ponekad slušaju i prate. Primijetio sam i ja kod samoga sebe neki neobjašnjivo ogroman stid ako bih samo u djeliću sekunde pomislio da bih mogao upasti u nepriliku jednostavno šaleći se s njima. U jednom kratkom trenutku propadanja u tom uskom i klizavom, materijalnom prostoru brzo pomislih, neka mi je Bog na pomoći, da bih takvim životom mogao na neki način sam sebi izgraditi stvarno zavidno dobru i stabilnu egzistenciju? Ali, otkud bih takvo nešto mogao ja, ono moje malo „ja“, znati, ako sam Bog ne želi, za mene lično, da ja to znam? Ne, ne vjerujem u to samo zato što bih izgledao samome sebi pomalo malodušno. Mislim da je u meni neki intuitivno podivljali crv trovao moj konto otvoren na računu svemogućeg Boga.
Samo, kao da se nisam našao nigdje. Barem mi je tada tako izgledalo. Valjda je tako i trebalo da bude, ali Svevišnji zna! Jednoga dana doći ću k njemu, ali kako će biti, On će na najbolji način da zna!
Dio mojih živaca popila je moja majka. Jer ta, moja realnost i njena realnost, nisu se uspješno preklopile u porodičnom koncenzusu. Poslije očeve smrti samo sam od nje imao podršku za odgoj svoga vlastitog djeteta, jer je djetetova majka sve ostavila i napustila. Može biti da ono što razum odobrava to Nadduša osuđuje?
Vrijeme je već prošlo. Nešto od svega što sam ikada znao ostalo je u obaveznoj literaturi za redovne škole u Sarajevu. Tu bih završio ovu svoju priču, jer ti jesi, dijete, original, a oni su „sladkorji“, „beljakovine“ i „maščobe“…
autor Nazif Habul, profesor filozofije i sociologije
februar, 2020-e, u Gradu na Miljacki