Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih stračara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce. Prolaznici kao da zaboravljaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani.
Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali žuti bogoslovi nakšibendijske tekije; protiče grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju…