Categories
Izdvojeno

Zuko Džumhur: Ćilim

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu.

Zuko Džumhur
Zuko Džumhur

Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.

Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.




U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo.

Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao nekakvim poslom.

Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.




Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci.

Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib. Želja mu se ispunila. Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao.

zapisao: Zuko Džumhur

1 reply on “Zuko Džumhur: Ćilim”

Ulazeći dalje u kompaktnu dramatiku pripovijedanja Zuke Džumhura imam osjećaj kako je on znao prošlost puno bolje od većine “poznavalaca” historije Bosne i mogu još bolje osjetiti kako u istoj toj Bosni nije bilo odveć lahko biti neko,a da nije bio pod pritiskom i rigidnošću koju je ona (Bosna) i do dana današnjeg zadržala. Moj dobri otac koji nas je prije dvanaest godina napustio i preselio na drugi svijet volio je Zukine priče, ali sada znam i zašto. Jednostavno, Zuku nije teško zavoljeti…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *