Nermin Čengić: Najljepši glavni grad na svijetu

Sarajevo ti ne da daleko od sebe, niti dopušta o sebi govoriti kako ti hoćeš i naumiš, već kako te ono upravi i kako ti ono odredi da možeš vaziti. To je ono najsarajevskije što ti Sarajevo može podariti…

Latinska ćuprija, Sarajevo
Nikada nećemo biti u stanju prebrojati koliko je hodočasnika prošlo kamenim podom Baščaršije

Konačan odgovor na pitanje šta ljudi hoće od Sarajeva vjerovatno nikada nećemo dobiti. Koliko je ljudi toliko je i očekivanja, koliko je misli toliko je i zahtjeva, koliko je očiju toliko je i zamisli, koliko je koraka toliko je i iskustava. Nikada nećemo biti u stanju prebrojati koliko je hodočasnika prošlo kamenim podom Baščaršije, mjerilo stope sa Principovim nadomak Latinske ćuprije, iskusilo draži i nevolje glavne gradske saobraćajnice, divilo se pogledu sa Zmajevca ili Bijele tabije. A baš bi bilo dobro znati, zora radi, koliko je glava naišlo na ljubazne domaćine, a koliko na neljubazne papane.

Ovdašnjima, iako ćemo uvijek tvrditi da nema Sarajeva do Sarajeva, baš nikada neće biti jasno šta u tolikoj mjeri privlači silne ljude u Sarajevo. Uvijek je drago vidjeti nova lica, čuti drugačiji jezik, naći se gostu na usluzi, ostvariti novo poznanstvo, koje nerijetko preraste i u drago prijateljstvo. I to je do Sarajeva, jer ima ono u sebi nešto potpuno dobro, ispleteno vječno izrovanim mahalama i ruševnim zgradama, dok tek pedeset metara dalje izrasta neka nova fotografija za privatni album. Ili konkurs, svejedno je. Ima Sarajevo tih prizora da svakom bude i da se, ako tako hoće, nikom ne ponovi isto.

Bistrik, Sarajevo
Pogledaj, njega su gradile stotine hiljada ruku po zamisli desetina, stotina različitih mozgova, i opet tu ne nastade haos, opet Sarajevo ostade

Raste Sarajevo iz dana u dan, odvija se proces razvijanja na odobravanje, nerijetko i negodovanje, ali ne prestaje život u tih milion kubika najfinije zagađenog zraka. Ništa mu ne mogu ni kiše, ni snjegovi, pa ni ljudi. Stameno, nesalomive snage, odupire se svima, kako onima koji ga mrze, tako i onima koji ga vole. Jer ne voli Sarajevo ničega previše. Umjerenost i ravnoteža će pozvati razumijevanje. Pogledaj, njega su gradile stotine hiljada ruku po zamisli desetina, stotina različitih mozgova, i opet tu ne nastade potpuni haos, opet Sarajevo ispliva na površinu sinjeg mora aspiracija onih uvijek spremnih na markiranje teritorija.

Ali, ne možeš mu ništa. Sarajevu. Ne troši vrijeme. Džaba ti sva samouvjerenost, ako mu ne pašeš otpašćeš ko što se od neuništivog grebena odlomi busen trave i nepovratno sruči u provaliju. Biti umjeren, odmjeren, savremen i ne pretjerivati ni u čemu, ni s mržnjom, ni s ljubavlju, jer će te, pretjerano, i jedno i drugo ubiti. A Sarajevo će nastaviti dalje i svjedočiće o tome kako još jedan nije uspio ućeifiti već se zaletio i trehn'o. Daće ti Sarajevo i šansu da ustaneš, otreseš se i pokušaš ponovo, ali nikad s tim ništa ne počinji.

Ravnoteža Sarajeva
Pripaziće te, ponuditi svoje mekane dlanove dok ne narasteš dovoljno da možeš uzvratiti, a ti gledaj pa uzvrati jer kosmička se ravnoteža mora poštovati

Sarajevo ne prašta emocije. Kakve god da su uvući će ti ih pod kožu, pa ćeš samog sebe iznenaditi kad zastaneš da upiješ okom neki detalj, preuzmeš uhom neku dosjetku, naježiš se na novo iskustvo u nekoj od ulica kojima svakodnevno teče život sarajevski. Uvući će ti se Sarajevo pod nokte, ne brini, a nema te turpije kojom ćeš ga moći ostrugati, niti te vode kojom ćeš moći saprati kamenu prašinu nadnijetu nad šeherom baš jutros kad je prva današnja ploča od Hreše odvaljena, kako bi nekom negdje, a možda upravo tebi i tu, svojom crvenkastom blagošću poda načinila.

Ako ne paziš, poješće te. Sarajevo je takvo, prelijepo ali nemilosrdno. Upravo onakvo kakvo samo Sarajevo može biti. Nepažljivog će opčiniti i uninati, a kad se počne uzdizati da većim od života i realnih mogućnosti bude, samo će ga otresti, pa kad vidi da ga nigdje nema, sam će otići. I uvijek će patiti za tim gradinama, tom kaldrmom i baščama. Nedostajaće mu taj haustor iz kojeg ga je lični pasjaluk istjerao. I nikad se neće moći pomiriti sa svojom izopačenošću. I uvijek će još i još i još htjeti, upirati da na korist svoje štete miljenikom ponovo postane. Ali neće moći jer koga Sarajevo jednom prekriži taj prekrižen zauvijek ostaje. A i tad Sarajevo te voli.

Sarajevo uvijek voli, i to je, ustvari, ono najgore. To što te voli i što ti, kakav god da si, neće učiniti nepravdu veću nego je sam sebi činiš. I ti tu ništa promijeniti ne možeš. Ako si loš pustiće te da se sam pobrineš o svojoj kazni; ako si dobar i ne treba ti veća nagrada od toga. Pripaziće te, ponuditi svoje mekane dlanove dok ne narasteš dovoljno da možeš uzvratiti, a ti gledaj pa uzvrati jer kosmička se ravnoteža mora poštovati, a kosmos ti je u Sarajevu mnogu igru zaigrao.

Pade mi na pamet da bi, čini mi se, i sam svemir, kad bi se zadesila prilika, izgubio utakmicu protiv Sarajeva. Ne zato što je Sarajevu do prestiža, ono se upravo valja od smijeha silnim takmičenjima na koja ga prijavljuju, već što bi se i sam svemir začudio kako je Sarajevo ono što jeste već barem pet stotina i pedeset godina. Moliću lijepo – ustat’, pa spomenut!

Sija Sarajevo
Nacrta ti dugu, obasja ti lice, uplete ti se u kosu. Igra se i zadovoljava svoje mazohističke potrebe da te podobro izmuči prije nego mu euforično uzvikneš ljubavnu poruku koja će se danima odbijati od Trebevića do Igmana, od Crepoljskog do Bjelašnice

Lijepo je, sasvim lijepo i opojno Sarajevo. Zaljubljivo i zavodljivo. Ima svoje smrtno zaljubljene dokumentatore, svoje ljubavi i ljubavnike. Ima one koji svjedoče o njemu. I lijepo i ružno. Ima i one koji mu ne prestaju sipati so na ranu, ali ima i vidare svojim gorkim ožiljcima. Ima sve, ima svakog, i uvijek čvrsto drži konce u rukama. Kad pomisliš da nije tako samo te nokautira najljepšim ikad doživljenim pogledom i sjajem sunca koje procijepa oblake pa, ako gledaš s Ravnih Bakija, napravi jedinstveni sklad u suludom haosu prilika. Nacrta dugu, obasja lice, uplete se u kosu. Igra se i zadovoljava svoje mazohističku potrebu da te podobro izmuči prije nego mu euforično uzvikneš ljubavnu poruku koja će se danima odbijati od Trebevića do Igmana, od Crepoljskog do Bjelašnice.

Kad pomisliš da upravljaš njime tek tada ćeš biti mimo svakog pojma o kontroli. Zazivačeš Sarajevo kao da si kadar to činiti, a ništa ti jasno biti neće. Ustvari, koliko god je Sarajevu sve jasno, toliko će tebi sve manje jasnim biti. Sarajevo može da podnese da ga svaka šuša prisvaja i da svaki element u njemu sanja o imperijama, kulama i gradovima. Može podnijeti i da svaka budala o njemu pjeva i piše. Najvažnije je da ga nikad ne pokušaš prevariti. Zna Sarajevo, i prije tebe, šta ti je na pameti.

Vječno Sarajevo
Ne dopušta Sarajevo o sebi govoriti kako ti hoćeš i naumiš, već kako te ono upravi i kako ti ono odredi da možeš vaziti. To je ono najsarajevskije što ti Sarajevo može podariti.

I nikad ne pokušaj da ga ne voliš jer će te još više u sebe zaljubiti. Nemoj nikad pokušati da ga mrziš jer ćeš, ako već ne znaš za drugi osjećaj, još više patiti i na kraju prazan ostati. Nemoj ni u najcrnjem mogućem ishodu pokušati da ga rušiš i uneređuješ. Koliko god ga rušio nikad ga nećeš moći srušiti pa ćeš razočaran i iscrpljen pasti, samom sebi se zgaditi, možda više i okrutnije nego ti je mišljeno, a na kraju ćeš samo nestati. Nego: osjećaj ono što osjećaš, prepoznaj ono što si u stanju prepoznati. Što prije shvatiš da dalje od sebe ne možeš, više će te i Sarajevo poštovati, a onda imaš šansu da ti dopusti da postaneš dio njega i da sve što je Sarajevo, budeš i ti. Da sve što ti jesi i Sarajevu bude. Za dobro i loše, za sretno i tužno, za lijepo i ružno, da krivac i zaslužnik budeš. Ako iskreno poželiš postati Sarajevo, budi siguran da će i Sarajevo htjeti tobom postati.

Konačno, nisam imao namjeru sve ovo pisati. Samo se ispisalo. Htjedoh o nečemu potpuno drugom, toliko drugom da se više i ne sjećam šta sam prvobitno htio reći. Eto, Sarajevo ti ne da daleko od sebe, niti dopušta o sebi govoriti kako ti hoćeš i naumiš, već kako te ono upravi i kako ti ono odredi da možeš vaziti. To je ono najsarajevskije što ti Sarajevo može podariti. Uporni i nepokolebljivi tersluk kojem se moraš povinovati i od kojeg se ostatku svijeta ježi koža i škrguću zubi; ne zato što im se ne sviđa nego što mu lijeka ne znaju i nisu ga u stanju pobijediti. Kad Sarajevo zajordami, pjevaj ti borbene, umiljavaj se, šalji pisma i razglednice, telegrame i čestitke prosljeđuj koliko hoćeš, ali prići mu nećeš moći. Ne navaljuj, nema ti ni blizu dok ti samo prilaz ne dopusti. Eto, i to je Sarajevo.

piše: Nermin Čengić, 2012

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Nermin Čengić

2 Odgovori na “Nermin Čengić: Najljepši glavni grad na svijetu”

  1. Jes vala nejma šta nema lijepoga u Sarajevu. Sa rodnog Hrida vidi se sve iznad i ispod, pa i ono što se ne vidi.Na žalost u ovom gradu ima očigledno mnogo sarajevske djece , fakultetski obrazovane i priznate, koja nikako da uđu u bubanj za zapošljavanje u rodnom gradu.Radnih mjesta more biti ali nekako naša djeca i unučad nikako da dobace do njih.Primjedba -i pitanje: Jeli bogati primjereno da se namjerava napraviti podzemna garaža neposredno do Narodnog pozorišta, bez obzira što će to biti novo zagađenje u Sarajevu.Svima u gradu i okolici srdačan pozdrav i do viđenja.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *