Zuko Džumhur: Hram u Kosmajskoj

Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su živjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Aškenaška sinagoga u Kosmajskoj, Beograd
Aškenaška sinagoga u Kosmajskoj, Beograd

Bilježim ove redove bojeći se da sam jedan od rijetkih živih svjedoka toga davnog događaja u Beogradu. Moj najbliži rođak Abdulah Hadžić, imam beogradske Bajrakli džamije, bio je teško bolestan od tuberkoloze i vezan za postelju pa je toga hladnog jutra prvih dana mjeseca decembra (čini mi se četvrtog) 1944. godine ovlastio mene da u ime njegovo prisustvujem tužnoj svečanosti obnove jevrejskog hrama u Kosmajskoj ulici.

U stravično unakaženim prostorijama dugo skrnavljenog Hrama zatekao sam malu grupu uplakanih i izbezumljenih od bola žena u dronjcima. Među tim nesretnim ženama bila su samo dvojica ili trojica starijih muškaraca, još uvijek pometenih od velikih strahova koje su tek preživjeli. To su bili beogradski Jevreji, njihove žene i rodbina što su došli da prisustvuju ovoj tužnoj svečanosti. Stajao sam među njima pognute glave misleći na strahote kroz koje smo svi, a naročito Jevreji, prošli tih strašnih ratnih godina nacističkog zla i bezumlja.




Pojačana zapomaganja i plač skrenuli su mi pažnju na jednog omanjeg čovjeka koji je upravo ulazio u Hram. Čovjek je bio u partizanskoj bluzi sa opasačem i partizanskom Spomenicom na grudima. Imao je naočare i bio veoma utučen. Ojađene i uplakane žene opkolile su ga i držale za ruke i ramena sa svih strana. Čovjek u partizanskoj bluzi bio je uznemiren i iza njegovih očala primjetio sam suze. Taj omanji čovjek među ucviljenima u dugo skrnavljenom jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici bio je Moša Pijade.

Žan Konfino, ljekar i književnik, i Raka Ruben, foto-reporter Politike, stajali su pred ovim tužnim skupom i molitvom i govorom otvarali ovaj skoro potpuno uništeni Hram. Sjećam se dobro, Žan Konfino obučen u nekakvu iznošenu vojničku bluzu govorio je potresno o tužnim sudbinama milijuna malih Avrama i Isaka diljem Evrope koji su pobijeni i spaljeni samo zato sto su se zvali Avrami, Moše i Isaci.

Eto, prošlo je više od četiri desetljeća, a i danas u mome sjećanju živi molitva koju je govorio Raka Ruben i mali nedužni Avrami koje je u svojoj tužnoj besjedi nekoliko puta spominjao Žan Konfino toga hladnog i davnog decembarskog prijepodneva u jevrejskom Hramu u Kosmajskoj ulici u Beogradu.




Ima nekih stvari koje se nikada u životu ne zaboravljaju. Nikada neću zaboraviti ni to hladno jutro u Hramu, jer me i onda i danas podsjetilo na moje djetinjstvo na Dorćolu, na moje drage školske drugove Jevreje sa kojima sam se igrao po Zereku i oko Jovanove pijace. Podsjetilo me je, a i sada me bolno sjeća, na moju mladost u Sarajevu, na moje dobre i učene profesore Jevreje od kojih sam u gimnaziji učio higijenu, matematiku, njemački jezik i filozofiju, i na drugove sa kojima sam sjedio u istoj klupi, išao na utakmice i na đacke igranke…

Podsjetilo me je i podsjeća i danas na prijateljstvo moga oca muftije i hafiza Abduselama sa velikim rabinom doktorom Alkalajem u čiju sam kuću u Jovanovoj ulici na Dorćolu često sa roditeljima odlazio i na njihove dolaske u našu kuću pored beogradske Bajrakli džamije. Bili su to Beograd i Sarajevo moga davnog djetinjstva, gradovi u kojima su živjeli i Srbi i Muslimani i Jevreji i Cincari i Hrvati i Rusi i Nijemci, i Cigani, a djeca su se igrala.

Eh, ti mali Avrami Žana Konfina pomenuti prije četrdeset ljeta i danas žive u meni.

pisao: Zuko Džumhur

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *