I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce. Prolaznici kao da zaboravljaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani.
Jemaa eL Fna, Marrakech
Poranio sam i odlučio da pravim putem odem pravo na Trg smrti, na glasoviti Džema el Fna u blagoslovenom gradu Marakešu. Vučem se pod sjenama velikih, gustih drvoreda narandži u mirisnom beharu, zagledam se u lica ruzičastih kuća pod zelenim krovovima i zastajem pored šarenih vrtova utihlih i zatvorenih kao molitve. Putem promiču vitke i dugonoge djevojke modra, zelena, crna oka i riđih i rusih kosa u dugim bijelim galabijama, skakuću u kratkim suknjicama, cupkaju u tijesnim gaćicama – kako koja i kako kojeg dana.
Jutros ovim sokakom prolazi najljepši ženski sjaj, najuspješnija mješavina svakojakih ljudskih pasmina. Prosjaci, kljasti i ubogi putem me pozdravljaju i jutros mole Svevišnjega da mi podari dug život, dobro zdravlje i svaku sreću i na ovome i na onome svijetu. Pored mene, djevojaka i prosjaka, tandrču raskošni fijakeri puni stranaca u šarenoj odjeći. Ne znam zašto, ali jutros poput Knuta Hamsuna i ja prezirem konzerve i turiste.
Promičem ispod kapije velikog marakeškog suka. Pokrivena čaršija. U Istambulu – Kapali čaršija. Bezistan u Isfahanu i sirazu. Sukovi u Damasku i Kairu. Suk za oči – velika svetkovina šarenila i beskrajna gama boja i berićet i obilje svakojakog espapa i plodova sa svih strana svijeta… Suk za uši – pritisak najrazličitijih šumova, rumora, tonova i zvukova… Suk za nos najprefrnjeniji miomirisi ružinih i jasminovih ulja i najjača smrad štavljenih jarećih koža. Suk za tijelo – silan napor da se održi i opstane bačeno u uzavrelu i znojnu masu po labirintirna i budžacima, da se ne prospe, da se ne stropošta i da ne bude satrveno i izgaženo…
Na kraju velikog i bučnog suka još je veći i bučniji Trg smrti, Džema el Fna. Trg smrti – to je nekada davno i predavno, vo vremje ono staro i prastaro tako bilo, bitisalo i stalo i prestalo. Sada je to trg života, najveće živosti, veselosti, užurbanosti, radosti i volšebnosti za naše oči, za naše uši, za na damare i za čovjekov radoznali duh. Džema el Fna najveća je pozornica ljudska pod plavetnim vedrim nebom, ona je pozorište u kome su svi i glumci i gledaoci, ona je kazalište u kome nema zavjesa, šminke, kulisa, svjetiljki, rampe, šaptača, upravnika, vratara, redara ni ulaznica. Na ovom trgu smo svi jednako osvjetljeni pred zavjesom koju možemo jedino naslućivati i svi smo podjednako obasjani zracima istog, jedinog sunašca žarkog i kalajisanog.
Džema el Fna je veliko, živo srce lijepoga grada Marakeša. Tu se sreće i susreće, tu se pokazuje i prikazuje, tu se igra, tu se pripovijeda, tu se pjeva, tu se cvili i zapomaže, tu se jauče, tu se podvriskuje, tu se zakera, tu se raspolaže, tu se zakuka, tu se upiša… Slijepci, drevni čuvari kulture i istočnjacke mudrosti pripovijedaju nadugo i široko, poput priča iz hiljadu i jedne noći prastara predanja o skrivenom i neslućenom gradu El Maghibu u koji nikada niko nije ušao, čiju ljepotu i basnoslovno bogatstvo nikada niko nije vidio, koji nije nigdje na ovome bijelom svijetu i koji je istovremeno svuda. Slijepci pripovijedaju o čarobnom gradu kojeg mogu slutiti, snivati i ugledati samo duboki pogledi mrtvih očiju.
I danas priče iz pravih usta i bajke rečene milozvučnim glasom opčinjavaju ovaj radoznali, šareni svijet i djecu, i odrasle, i nemoćne starce. Prolaznici kao da zaboravljaju kuda su pošli i za kakvim poslom, pa stojeći čučeći ili sjedeći dugo slušaju sjede pripovjedače i njihove duge i zanosne priče kao opijeni i omađijani. Kada u neko doba shvate da su zakasnili tamo kuda su naumili, odlaze ostavljajući na sirotinjsku starčevu prostirku nekoliko novčića. Mnogi pored pripovjedača ostaju satima. To su oni strašni ljubitelji lijepe riječi što su na Džema el Fna i došli samo da slušaju i uživaju u čarolijama lijepo sročenih kazivanja. Oni nisu ovamo stigli da ne zagledaju, merače ili pazare – oni su samo i jedino vruće mušterije žive ljudske riječi.
Čučeći jutros među ovakvim mušterijama, sjetio sam se našeg velikog pisca i moga prijatelja Veljka Petrovića. Pričao mi je jednom pokojni Veljko kako je kao mladić sa svojim vršnjacima đacima čuvene somborske Preparandije dolazio početkom ovoga vijeka čak iz “dalekog” grada Sombora preko austrougarske granice u Beograd samo da osjeti i doživi ljepotu svoga maternjeg jezika iz usta čuvenog glumca Dobrice Milutinovića. Na pet koraka od mene su zmije opčarane i ukrućene zvucima svirale. I desetine majmuna najozbiljnije se bave svojim majmunskim poslovima; papagaji krupniji od kokosaka tričaju i na arapskom i na francuskom jeziku, galamdžije larmaju, svirci sviraju, pjevci pjevaju, pehlivani pehlivane, kukci kukaju…
Vratio sam se tri vijeka unazad, možda i više i u ovom dvadesetom stoljeću lutao vedrim i tamnim vilajetima povijesti na ovom ludom trgu. Na Džema el Fna nabasao sam na najsavremeniju i najmoderniju predstavu pod kapom nebeskom, na veliku i iskonsku pozornicu, na igralište, na pjevalište, na gledalište, na veliki opit luđi od svih pokusa na svim velikim i malim daskama koje život znače, u svim pozorištima u svim kazalištima, teatrima i na svim savremenim festivalima i svekolikim i svakojakim Bitefima.
Glasovi mujezina miješaju se sa pjesmom Bitlsa. Papagaji govore i arapski i francuski. Neko zapomaže. Ukrali su mu novčanik. Nešto odzvanja, klopara i puca. To se miješaju stoljeća…
pisao: Zuko Džumhur