Kod kuće me čekao djed, nervozan, a kad sam mu saopštio loše vijesti, počeo mi je držati govor… Kako mi je već bio pun mjesec svega, obrecnuo sam se na njega: ‘Pa, kad je tako lako – idi ti pa položi!’
Dario Džamonja
‘Rejting’ u Oslobođenju mi je naglo porastao nakon što sam pao na prijemnom ispitu na Filozofskom fakultetu. Ali, krenimo redom… Za pismeni ispit sam imao temu Najdraža knjiga, što mi nije bio nikakav problem, jer prva knjiga koju sam pročitao, Posljednji Mohikanac, Jamesa Fenimorea Coopera, bila je i ostala moja najdraža knjiga. Čitao sam je bezbroj puta i, na kraju, kad Unkas umire, uvijek plakao kao dijete. Možda razlog leži i u tome što mi je tu knjigu poklonio otac kad sam krenuo u prvi razred škole.
E, usmeni je bio nešto sasvim drugo. Šef prijemne komisije je bio onaj patuljak, ćelav kao bilijarska kugla, Šefkija Žuljević, poznat po tome što je bio jedini profesor na fakultetu koji nikad nije doktorirao: uvijek je imao neko opravdanje – te, posvađao se sa ženom i ona mu bacila doktorsku disertaciju u peć, te doktorsku disertaciju ‘pojela maca’, te vjetar dunuo i otpuhao je kroz prozor… Ali, kako je bio prvoborac i komunist sa velikim ‘K’, rok za doktorat mu se prolongirao sve od rata pa naovamo.
Prva rečenica koju mi je uputio (sjedio sam u prvom redu i pitao ostale članove komisije da li je dozvoljeno pušiti, a oni su to odbili, Šefkija je, naravno, stigao sa zakašnjenjem) bila je: ‘Ha! Puši se marlboro.’
Ponudio sam ga cigaretom, a on se sav nakočeperio k'o horoz i s neskrivenim ponosom, baš kao da je izmislio teoriju relativiteta, kucnuvši se po prsima, rekao: ‘Ovaj čovjek to nikad nije okusio.’
Potom je objasnio ‘pravila igre’: tri su pitanja – ako dam zadovoljavajuće odgovore na dva od njih – primljen sam, ako dam samo jedan dobar odgovor – komisija će odlučiti.
Kako sam se prijavio za odsjek Svjetske književnosti, logično je da sam očekivao pitanja iz tog domena, ali sam se presjekao kad mi je Šefkijica uputio pitanje: ‘Moje prvo pitanje glasi: koje godine se rodio Spinoza?’ Tad sam vidio da sam ga popušio, pa sam se počeo zajebavati: ‘Ne znam tačnu godinu, ali pretpostavljam da je to bila neka godina poslije njegovog rođenja.’
Previdio je sarkazam u mom odgovoru, opet zaklimao glavom, kobajagi, brižnim glasom pitao: ‘Pa, dobro, kolega, znate li Vi išta iz filozofije?’ Kao da mi je sinuo tračak sunca, pa sam krenuo pričati o Ničeu (obično imena ne pišem fonetski, ali kad je riječ o Ničeu, tu činim izuzetak).
Na sam spomen Ničeovog imena, ćela mu se zacrvenila, skočio je sa stolice, uspravivši se u svoj svojoj – metar i žilet – visini, uperio optužujući prst u mene, baš kao da sam Goebels: ‘Niče je bio fašist, ideolog Hitlerove Njemačke, rodonačelnik teorije o arijevcima…’
Učinio sam slabašan pokušaj da pojasnim da je Ničeova sestra, Elizabeta, da bi se dodvorila Hitleru, krivotvorila njegove rukopise, ali to je izazvalo još samo veći gnjev: ‘Sve je to propaganda’, urlao je kao da je na mitingu na nekoj radnoj akciji. Tada mi je bilo kristalno jasno da sam ga definitivno popušio, pa sam samo pokupio cigare sa stola, ustao i rekao: ‘Ma, znaš šta? Jebi se ti’, i izašao iz ‘sudnice’.
Kod kuće me čekao djed, nervozan, a kad sam mu saopštio loše vijesti, počeo mi je držati govor… Kako mi je već bio pun mjesec svega, obrecnuo sam se na njega: ‘Pa, kad je tako lako – idi ti pa položi!’
Sutradan, u redakciji Oslobođenja je zazvonio telefon, a odgovorila je Nada Salom.
‘Javljaju s Filozofije da imaju najstarijeg brucoša na svijetu’, a ja sam se samo uhvatio za glavu.
‘Petar Džamonja – je li ti, Daco, on išta u rodu?’
‘Nije. To mi je djed.’
‘Znaš li gdje ga možemo naći?’
Otišli smo do Kluba boraca u Kralja Tomislava ulici i zatekli ga kako kahveniše. Nada je napravila razgovor s njim, a on nije mogao da odoli da me ne ujede: ‘Razlog mi je bio da dokažem unuku da se može upisati fakultet.’
Inače, upisao je Istoriju, što, s njegovih osamdeset i dvije godine, nije bilo iznenađujuće. Teme su bile: Punski ratovi, Bosna pod okupacijom Austrougarske i Odluke AVNOJ-a. Stara konjina nije znala da može odabrati samo jednu temu, pa je napisao sve tri: ‘Uvijek me je interesovala istorija Rimskog carstva, pod Austrougarskom sam živio, a odluke AVNOJ-a – e, za to sam se trebao malo spremiti.’
Na kraju razgovora, Nada je pitala: ‘Imate li Vi šta poručiti nama mladim?’
On se, kao, malo premišljao: ‘Pa, ne znam, ja ću sada popiti jednu rakijicu, a vi šta hoćete.’
Umro je 1977. godine, ne završivši fakultet. Ja sam ostao ‘ničeanac’ i još više se slažem s njim da je ‘Bog mrtav’. Čak bih ga i nadogradio, jer ja znam kad i gdje je ‘umro’. U toku rata, u Bosni.
pričao: Dario Džamonja