To ne može biti stvarnost, kaže turista sam sebi i čvrsto zažmiri. Kad ponovo otvori oči, pred njim sve isto šareno, samo više to nije gužva na olimpijskom stadionu, nego smeće ispred Olimpijskog muzeja na Mejtašu
Pobjednica utrke na 100 metara uzima zastavu iz publike i širi je pred kamerom. A na zastavi – logo Human Rights Watcha. Iza nje, na dresu drugoplasirane, umjesto grba države iz koje dolazi Gandijeva fotografija.
Na pobjedničkom postolju tri pobjedničke štafete, dvanaest trkača svako u majici sa slikom jedne ugrožene životinjske vrste. Na jarbol se dižu zastave ekoloških pokreta. Umjesto državne himne intoniraju se Beatlesi… Na zlatnoj olimpijskoj medalji s jedne strane piše: važno je učestvovati. A s druge: nadmaši sebe a ne slabije. Na tartan stazi već se zagrijavaju maratonci, na njihovim majicama su Picasov crtež Don Kihota i Sanča Panse, fotografija Nikole Tesle, portreti Bokača, Šekspira, Sokrata…
To ne može biti stvarnost, kaže turista sam sebi i čvrsto zažmiri. Kad ponovo otvori oči, pred njim sve isto šareno, samo više to nije gužva na olimpijskom stadionu, nego smeće ispred Olimpijskog muzeja na Mejtašu.
Februar je osmi, dan kada počinje još jedna Sarajevska zima, kulturna manifestacija posvećena uspomeni na Zimsku olimpijadu održanu u Sarajevu 1984. godine. Ni ovo ne može biti stvarnost, kaže turista sam sebi, i opet čvrsto zažmiri. Nemoguće je da u olimpijskom gradu olimpijski muzej bude zatrpan smećem. Kad ponovo otvori oči, slika pred njim ostaje nepromijenjena: gomila snijega, ruina nekadašnjeg olimpijskog muzeja u pozadini, i četiri kontejnera zatrpana đubretom.
Svejedno nemoguće, tvrdoglav je turista, stišćući kapke još jače. Ne može ovo biti stvarnost, da se u elitnom dijelu glavnog grada jedne suverene evropske države građani ponašaju kao stoka. Drugo su krmad, njima je normalno da se valjaju u svom izmetu, drugo su konji i volovi, oni kad se izbalegaju ne okreću se za sobom, od ljudi se ipak očekuje više. Nemoguće je da praktično u dvorištu dvije elitne škole, Bošnjačke gimnazije i Katoličkog školskog centra, urbana nesvijest poprimi ovolike razmjere. (Smeće moje, pređi na drugoga!) U kojoj to realnosti smeće nema veze s kulturom, a olimpijada i umjetnost imaju?
Ali kad ponovo otvori oči slika je nepromijenjena: đubretom zatrpani kontejneri i avet olimpijskog muzeja u pozadini.
Odjednom postaje mu jasno ono što većini Sarajlija nije. Da žive u gradu utvari, u prividu vlastite veličine, u smeću predrasuda o sopstvenoj veličini. Samo tako moguće je objasniti kulturu koja cvjeta na deponiji ljudskih vrijednosti i koja vlastita govna pokriva crvenim tepisima.
Ali nije Sarajevo u tome izuzetak, kao što ne zaudara samo ovdje leš umorenog olimpizma. Ovdje, ispred ovog đubreta, na deset korak od konzulata Velike Britanije, zemlje domaćice ovogodišnjih Igara, turista shvati smisao svoje skore halucinacije. Sport i kultura su samo druga imena za banalni nacionalizam! Šta se desilo s onim “važno je učestvovati”? Kakve veze s tim imaju milioni potrošeni na treninge, trenere, nutricioniste, liječnike, terapeute? Ko je i zašto nagim sportistima drevne olimpijade navukao dresove s grbovima država i oznakama sportskih brendova? Čime je ispunjen, osim adrenalinom, mozak pobjednika koji svoju najveću sreću pred milijardama gledalaca izražava drmusanjem državne zastave? Gdje se to, kada i kako čitav spektar boja svede na nekoliko nacionalnih?
Po čemu će se londonska olimpijada 2012. razlikovati od berlinske 1936, osim po tome što čovječuljak s brčićima neće iz svečane lože navijati za svoju arijevsku sliku svijeta, nego će maskiran u uzornog patriotu sjediti ispred televizijskih ekrana širom cijelog svijeta?
piše: Nenad Veličković