Sarajevski klavirštimer

Ako nema svirača, klavir je samo grdna smetnja, i neugodan podsjetnik na neka druga vremena ili na neke druge ljude, one kojih više nema, jer su pomrli ili su nekamo otišli. Pritom, on je, više nego ijedan drugi predmet u kući, simbol i potvrda višega kulturnog statusa, porodičnog identiteta, a katkad i porijekla.

U Ulici Vase Miskina, malo prije Jugotonovog dućana, na samoj granici između svjetova, austrougarskoga i otomanskog, stajala je pločica s imenom, prezimenom i vrstom obrta: klavirštimer. Odavno već ne pamtim kako se čovjek zvao – bio je katoličkoga roda, prezimena na ić – ali ga se često sjetim, pa upitam za njega, ali nema odgovora. Vjerojatno i zato što više ne poznajem nikoga tko je u Sarajevu imao klavir, koncertni, polukoncertni ili pijanino, i tko je imao potrebe za tim majstorom, da bi ga nakon tolikih godina pamtio. Ne znam kamo su nestali svi ti ljudi, jesu li pomrli ili su se razišli po svijetu, koji bi mi mogli nešto ispričati o sarajevskome klavirštimeru ili ‘finougađaču glasovira’, kako je to, pamtim li dobro, pisalo ispod, sitnijim slovima, ali kako ih već nema, i sve je manja prilika da ću išta o njemu doznati, barem bih objasnio svoje zanimanje za tog čovjeka.

Vjerujem, naime, da bi njegova temeljita i opsežna biografija, stvarna i zasnovana na činjenicama, sjećanjima i izjavama svjedoka, bila zanimljivija od memoara i životopisa važnijih i utjecajnijih ljudi, koji su Sarajevo u ona doba proslavili, uzvisili ili unizili, i to zato što je ispovijest sarajevskoga klavirštimera sama po sebi jedinstvena, unikatna i neusporediva. Ovaj grad nikada nije bio toliko velik, niti je umjetnička – tojest klasična – glazba bila toliko rasprostranjena, e da bi između Baščaršije i Marijindvora postojala dvojica klavirštimera. Svega drugog, i svih drugih, moglo je biti po dvoje, po nekoliko ili cijelo mnoštvo, ali on je bio jedan. Zato je njegova priča tako zanimljiva. Sarajevo je bilo grad za jednoga klavirštimera, on mu je bio mjera, kao što je i taj grad bio njegovom mjerom. U nekome drugom gradu, finougađač glasovira iz Ulice Vase Miskina možda bi se bavio nekim drugim poslom. Svirao bi klavir u noćnome klubu ili u kazališnom orkestru. Za neke bi gradove bio previše dobar pijanist da bi radio kao klavirštimer, dok bi za standarde drugih gradova nedovoljno dobro štimao klavire da bi mogao raditi taj posao. Što god da bi radio, nigdje više ne bi bio jedinstven i jedini.

Klavirštimeri su vrlo često neostvareni pijanisti. Bezbroj je razloga zašto se nisu ostvarili, ali jedan od važnijih je trema od javnoga nastupa. Ili nedostatak marljivosti i upornosti, premalo vježbe. Klavirštimer kao i svaki dobar pijanist mora imati dobar sluh, mora biti tako muzikalan da pravilno ugodi svaku od dvjesto dvadeset žica koliko ih je u svakom klaviru. Kažu da se glasovir na kojem se redovno svira treba naštimati jednom godišnje. Ali i instrument na kojem se uopće ne svira također će se s vremenom razdesiti. Nemoguće je danas reći koliko je prije rata u Sarajevu bilo klavira, ali Aleksandar Srzić, danas jedini klavirštimer od Splita do Dubrovnika, kaže da ih je u svim mjestima makarskoga primorja ukupno dvjesto pedeset. Prije šest-sedam godina Srzić je dolazio u Sarajevo da popravi i ugodi klavir koji je, kaže, u ratu stradao od dum-dum metka i dvanaest mu je dirki bilo bez ikakva tona. Bog zna koliko je takvih glasovira u gradu, koji čekaju, i nikada neće dočekati, svog glasovirača. Šute raštimani i čekaju da dođe Srzić iz Makarske ili Milan Aćimović iz Banje Luke.

Noćna mora svakoga finougađača su ljudi koji po svojim klavirima slažu knjige i kućne stvari, po njima im se izlije voda iz vaze za cvijeće ili se dokona dječurlija igraju tako što mlate po klavijaturi. Klavir je tehnički kompliciran instrument, sastavljan od više stotina dijelova, a svaki od njih ima utjecaja na zvuk instrumenta. Klavir je kabast, zauzima veliki prostor u stanu, i pijanino će zapremiti mjesto povelikog ormara. Ako nema svirača, klavir je samo grdna smetnja, i neugodan podsjetnik na neka druga vremena ili na neke druge ljude, one kojih više nema, jer su pomrli ili su nekamo otišli. Pritom, on je, više nego ijedan drugi predmet u kući, simbol i potvrda višega kulturnog statusa, porodičnog identiteta, a katkad i porijekla. U onome Sarajevu katolici su se više nego pravoslavni i muslimani ponosili svojim glasovirima i onim što su ti instrumenti, barem u njihovoj imaginaciji, tada predstavljali. Kuferaška sarajevska i bosanska povijest u velikoj je mjeri povijest kućnih klavira.

Violina je, kažu, više židovski ili ciganski instrument. Klavir je glazbalo europskoga građanstva. Istina je, međutim, da samo vrlo muzikalni ljudi mogu naučiti da sviraju violinu. Osnove glasovira, do razine korektnoga početnika, može savladati svatko. U klaviru je osnova glazbene umjetnosti zapadnoga svijeta, a u violini je njezina virtuoznost. Violina je jeftinija, ona je prenosiva, s violinom se pred holokaustom može bježati u Ameriku, kao što su bježali neki od najvećih violinista dvadesetog stoljeća. Recimo, genijalni Jascha Heifetz. Da 1917, kao čudo od djeteta, nije iz rodne Litve, zajedno s porodicom, otišao na školovanje u Ameriku, u San Francisco, četvrt stoljeća kasnije više ne bi bilo živih Heifetza. Glazbeni talent tog dječaka svima im je spasio živote. A bili su židovska sirotinja i osim njegovog talenta nisu imali ništa čime bi otkupili svoje sudbine. Dječaku je violina bila suđena, jer gdje bi u ona vremena našao klavir na kojemu će svirati? Violina se štima lako, na sluh, i svaki ju violinist štima samome sebi. Koliko je poznato, nije bilo pijanista koji bi sebi štimali klavire.

Violina je instrument onih koji su odlazili s koferčićem pod rukom, dok je klavir instrument onih koji su umirali. Kada je u ledenu zimu 1943. u New Yorku umro Nikola Tesla, njegov mu je slavni zemljak, također emigrant s velikom karijerom na Zapadu, Zagrepčanin Zlatko Baloković nad otvorenim grobom na violini odsvirao melankoličnu melodiju pjesme koju je u Grčkoj, za Prvoga svjetskog rata, pjevala prognana srpska vojska: ‘Tamo daleko, daleko od mora, tamo je selo moje, tamo je ljubav moja…’ Taj zvučni zapis čudom je sačuvan, ali malo je onih koji bi danas otvorena srca prihvatili ili na pravi način shvatili kako je Hrvat Baloković ispraćao Srbina Teslu jednom od onih melodija koje danas dijele i razdvajaju Srbe i Hrvate, melodije koja je tog siječnja za obojicu bila metafora njihova egzila. I nije se mogla odsvirati na glasoviru.

Predratni sarajevski klavirštimer – sad mi se, najednom, učinilo da se prezivao Lukić – godinama je, vjerojatno i desetljećima, ugađao klavire u Sarajevu, ali i širom Bosne. Ulazio je ljudima u kuće, svađao se s nerazumnim domaćinima, tražio da se s klavira sklone tegle sa zimnicom i tegle u kojima bi se na suncu šećerio sok od ruža, i ljudima objašnjavao što sve smeta jednom klaviru. A onda bi ga cijelo jutro štimao, dok se iz kuhinje širio miris ručka i događalo se sve ono što bi se događalo u gradskim i građanskim domovima tog vremena. On je do u glavu i do u ton poznavao sve sarajevske instrumente, znao je kakav je koji, kakvo je kojem porijeklo i povijest, a da ništa i nije morao znati o njegovim vlasnicima. Ako bi o ljudima nešto znao, bilo je samo kako se koji odnosi prema svome klaviru. Iz njegove perspektive, ništa se važnije o čovjeku i ne može znati.

Klavirštimer iz Vase Miskina vjerojatno je štimao klavire širom Bosne. Zvali su ga u Zenicu i u Tuzlu, znao je za svaki pijanino u Goraždu, Višegradu, Foči i Gračanici, tako da je, na vrlo specifičan način, suvremenu povijest svoje zemlje znao bolje od drugih ljudi. Svih drugih je bilo barem dvoje, nekoliko ili ih je bilo mnoštvo, ali u Sarajevu je klavirštimer bio samo jedan. Zato mi je, eto, njegova priča zanimljiva. I žalim što je nikome nije ispričao prije nego što je otišao. A ne znamo ni gdje je otišao i čime se bavi tamo gdje je sad, ako je živ. S kakvim se osjećajem sjeti sarajevskih glasovira, ako ih se kada sjeti? To me trenutno zanima više nego što drugo. Pogoditi perspektivu finougađača sarajevskih glasovira možda je teže nego ugoditi raštiman klavir. Ako je već tako nestao, otišao, iščezao, a da nije ispričao svoju priču, bilo bi vrijedno izmisliti je. Ali tako da bude istinita, i da sve u njoj bude onako kako se i dogodilo.

Štimanje po sluhu

Priče kakva je ‘Sarajevski klavirštimer’ obično prođu tiho. Ljudi reagiraju na buku i larmu, izazove ih neka politički žestoka tema, uzbuni i uzbudi jak stav, a ničega takvog nema u ‘Sarajevskom klavirštimeru’. Istoga jutra kada je objavljen na Radio Sarajevu, u ponedjeljak 23. srpnja, s ispravkom se javila urednica, moja davna drugarica, profesorica glazbe Vesna Andree Zaimović: ‘U Sarajevu trenutno rade dva klavirštimera – tačnije, jedan je iz Zenice, tako da nema uporište tvoja rečenica: ‘Šute raštimani i čekaju da dođe Srzić iz Makarske ili Milan Aćimović iz Banje Luke. Bez obzira na to, Lukića se sjećam i starijeg i mlađeg.’ (bili su otac i sin…)’ Nisam znao da je klavirštimer Aleksandar Lukić imao sina.

II

Tri dana potom, Vesna mi je proslijedila mail londonskoga rezidenta Mirze Fehimovića:

‘Poštovani, samo da kažem vašem saradniku Miljenku Jergoviću da su u Sarajevu i živjela i radila 2 klavirštimera uporedo, doduše ne dugo. Aca Lukić je sa svojim sinom zamijenio ostarjelog gospodina Ottingera. Lukić je štimao klavir uz pomoć sofisticiranih instrumenata, a stari Ottinger, jednog velikog frljavog oka koje samo što ne isklizne iz očne duplje, oslanjao se samo na svoj apsolutni sluh. I Lukić i Ottinger su mi štimali pijanino svojevremeno, dok sam išao u osnovnu muzičku školu, a eto sad tu nema nijednog.’

III

Nekoliko tjedana kasnije, 13. kolovoza, pisao mi je Branislav Mikulić. Gospodin kojeg ne poznajem, šezdesetogodišnjak, nastanjen u Dublinu. Iselio iz Sarajeva 1991. Kaže da je išao u razred s Leopoldinom Ottinger, udana Đukanović, čiji je otac Ervin Ottinger bio sarajevski klavirštimer. Živjeli su u Ulici kralja Tvrtka.

IV

A 28. kolovoza iz Sarajeva piše Pavle Kaluđerčić. Ni njega ne poznajem, ali sam o njemu slušao, ponešto i čitao, pa mi je žao što se nismo nikada sreli. Gospodin Pavle: ‘čitam sve što objavite, a stigne do mene. Moja djeca su vaši vršnjaci, takođe odrasli na Mejtašu. Nisu više ovde, ja sam sa suprugom posljednji Mohikanac. Klavirštimera Acu Lukića iz Ulice Vase Miskina sam poznavao lično i dobro. Klavir koji je on štimao još je kod mene u stanu samo njega nema. On je umro. Ali sin mu živi, koliko znam i on štima klavire, a živi u dalekom Vancouveru. Aco je po dolasku u stan na štimanje klavira obavezno donio sa sobom doručak. Najčešće jogurt (ili kefir) i kiflu. Zatim bi navukao kao snijeg bijele rukavice prije nego bi otvorio klavir. Potreban pribor za štimanje bi poredao po prostirki od zelenoga filca a štimovao je bez elektronike, sa zvučnom viljuškom, na sluh. Nakon letimičnog uvida u ‘stanje’ klavira predlagao je šta treba raditi i šta treba eventualno promijeniti. Posljednji puta je bio kod nas nekoliko godina prije rata. Promijenio je tada nekoliko žica.’

V

U telefonskom razgovoru, Ivan Lovrenović mi priča kako je Lukić štimao Majin pijanino. Kada je Ivan, uz zaštitu nekih Nijemaca, tajno, pri samom kraju opsade, obilazio Grbavicu, u njegovom stanu, u kojem su tada živjeli drugi ljudi, još uvijek je stajao pijanino. Kada su se, nakon reintegracije Grbavice, nakon zašivanja toga početkom rata amputiranog kvarta, Lovrenovići vratili kući, klavira više nije bilo. Duboko unutra, ispod žica, Vera je sakrila malenu zbirku jantara, što joj ih je Ivan donosio s putovanja.

VI

Kronološki nanizane, bez mojih komentara, dodataka i ukrasa, reakcije na ‘Sarajevskog klavirštimera’ čine novu priču, precizne i simetrične dramaturgije. Višeglasnu i tužnu.

piše: Miljenko Jergović