Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih stračara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca.
Zuko Džumhur
April bane u tijesne sokake Sirkedžija kao pijani kicoš s koferima punim sunca. April uvijek dugo putuje do Sirkedžija na karoserijama automobila. April uskače u odžake ćevabdžinice, viri iz nabora iznosenih porhetskih haljina, igra na sakatim repovima pijetlova, ozeleni žalosne vrbe za tarabama, uspava sve žute mačore i osvijetli ljubičasti ‘beze’ na usnama prodavačica. April odsjeda na prašnjavim tavanicama po Sirkedžiju. Naseli se ovdje tek poslije šetnje glavnim ulicama grada, pošto ogrije fasade i izljubi gospodsku djecu po parkovima.
April otvara vrata dućana i muhalebidžinica i puzi memljivim zidovima preko šarenih panorama obale po kojoj se kočopere žirardo šeširi starinskih kicoša u renegdotima. Dopodne, april daje besplatne predstave sunčanih igara za mahalsku dječurliju. Igra dugo u zelenim dimijama po krovovima, dimnjacima, antenama i džamijskim avlijama. Igra dugo i ružno kao čaršijska luda. Popodne, umoran, sušičav i zur, boluje na pocijepanim jastucima stjenjičavih konačišta oko željezničke stanice na Sirkedžiju.
Posljednjim vidom modrih zjenica aprilski dan teče dugo i radoznalo pred nirnberskim vašarskim fotografijama po zidovima hotelskih soba na Sirkedžiju. Dugo sanja na zidu pred prizorima davno umrlih proljeća. Iz svijetle carske palače u cvijeću i mirtama izlazi ohola carska svita – blistava kao orijentalske šećerlame. Sokacima starog Sirkedžija preko svilenih sagova, između dva reda ‘plavih’ i ‘zelenih’, uz glasnu viku heralda i pjesmu posta – korača car pravoslavnih sa tijarom i krstom na zlatnim trijumfalnim kolima.
Sveštenstvo u zlatu očekuje cara u atrijumu Bazilike koju sagradiše Artemije iz Talesa i neimar Isidor iz Mileta. Iza imperatora gamiže čopor dvorjana, štitonoša, patricija, sladokusaca, senatora, degenerika i zapovjednika. Sva falanga pozlaćenih i prepredenih ljenjivaca sruči se u dvadeset i sedmora vrata Aja Sofije, osvijetljene sa šest hiljada kandelabra.
Sokaci se prolamaju od usklika fukare čiji su pradjedovi sedam godina dovlačili građu i hiljadu osam stotina trideset i sedam dana i noći zidali na brijegu Bogomolju pod koju je unijeta vitlejemska ploča na koju je odmah po rođenju bio spusten Sidi Isa, ‘sin Marijin, apostol Božiji, duh koji je Bogom nadahnut i koji zasluži poštovanje i na ovom i na onom svijetu’. Sokacima jure anadolski strijelci sa zelenim turbanima i bijelim gamasnama. Oni čiste put njegovom carskom veličanstvu sultanu i kalifu pravovjernih.
Za carskim fijakerom na Selamliku u Aja Sofiji tiska se tijesnim ulicama Sirkedžija gomila dvorskih sobara, generala, pezevenka, kuhara, velikih vezira, uškopljenika, rasa, bozadžija, špijuna, čankoliza, derviša, begova i četiri stotina ađutanata, ministara i vatrogasaca. Zlatna ekipaža i frizirane dvorske brade zaustaviše se pred fontanom Ahmeda III koja nije ni česma ni spomenik, nego igračka, ćeif i ljupka šala umornog Osmanlije u ljubavnom zanosu.
Sa slike u četiri boje muzika trešti ‘Hamidiju’, a poderana gomila sultanovih podanika, besposličara i opsjenara arlauče: ‘Čok jaša, čak jaša, padišah!’ Umoran od vijekova predveče, april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih stračara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščijskog lanca. Potrošen je u kupljenom zagrljaju i opojan večernjim ezanom krezubih mujezina u šalvarama.
pisao: Zuko Džumhur (Nekrolog jednoj čaršiji)