Prvo je ulica, pa more, pa Mala, pa Velika Azija… Juksek-Kaldrma je strmi istanbulski sokak i posljednja mahala Evrope.
Juksek-Kaldrma
Izvire iz memljivih odaja napuštene medrese, gdje su u opremi anadolskih derviša vijekovima bubali, gladovali i onanisali žuti bogoslovi nakšibendijske tekije; protiče grbavim koritom preko dvije stotine trideset stepenica mutna bujica kućnih brojeva, sivih fasada i polomljenih oluka i sliva se u smeđe prozorske rešetke kreditnih zavoda po Galati i Karakeju…
Nedjelju je, prije tridesetak godina, u ovu mahalu dovela policija, zajedno sa latinicom, šeširima, civilnim zakonodavstvom i laicizmom. Muslimani su nekad senlučili petkom, hrišćani prkosili nedjeljom, a Jevreji se kajali subotom… Sada svi sedmog dana jedu melšpajz, igraju domine, navijaju za ‘Fener-bakče’ ili ‘Bešiktaš’; sedmog dana kasnije ustaju, duže se zadržavaju u toaletu i sporije se oblače…
Sirotinjska nedjelja najamnika počinje tek poslije podne. Ona stigne u Juksek-Kaldrmu tek poslije ručka kad jutrom isprati kućevlasnike i bankare, Pontijake i skupocjene ptičare u lovište oko Bosfora i opere sudove s gradskih trpeza… Dođe bučno, kao jedra služavka nafrakana jeftinim pomadama, nakićena šarenim pantljikama po ubogom prazničnom ruhu hizmećara, praćena buljucima zadriglih čauša, dječurlije, kalfica i općinskih regruta. Tada sa ledine pred malom sinagogom zacvile natklasni tročetvrtinski valceri i džambolaje…
Nedjelja pokrene šarene kosture ringišpila islikane uzbudljivim scenama iz lova na lavove u džungli. Vergl zasvira davno zaboravljene fokstrote iz ‘starih dobrih vremena Džimi Duranta’ i kukovi u crvenim šalvarama polete u nebo, pokriju sunce i slijeću u gladne mornarske šake da opet zavihore po svodu… Za trideset kurusa željezna ptičurina petnaest puta uznese na svojim krilima ovaj zakikotani mali svijet koji umije da se raduje prazniku.
Pripucaju strelišta i mali kovači udaraju u nakovanj, a plehane rode donose bebe… Ljudi plate pa vide djevojku bez trupa, tele s dvije glave i Egipćanina s četiri sise. Pred zakrpljenom ceradom grlati džinovi reklamiraju vještine nedoraslih djevojčica na žici… Zagrljeni parovi zure u otvorene starinske panorame u čijim kadrovima prskaju senbrunske fontane; Napoleon komanduje bitkom kod Solferina; bradati ruski kneževi predaju zlatnu sablju nekome paši i Talijan Lukeni u širokom anarhističkom šeširu okovan čami na robiji i ispašta ubistvo nesretne carice Jelisavete austrijske.
Juksek-Kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole – više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih ‘apartmana’ u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatluka i sutlijaša.
U kući broj 4, ispod firme s koje se osmjehuje mladić u zelenom kačketu, ovlašteni majstor Menahem Safada šest dana veze maslinove grančice po generalskim kapama, a sedmog dana, uramljen u malom formatu sirotinjskog pendžera, tužno gleda kako ukrućeni remci rasipaju ajluk na kućne pomoćnice. (‘O, trijanda trija krajcarija u ova oskudna vremena…’) Ispod Safadinih prozora promiču ešaloni velikovaroških palančana u gluhim nedjeljnim promenadama kada činovnička djeca u odijelima od prepravljenih očevih pantalona stupaju na čelu porodične kolone…
Promiču aveti i onih vječnih usamljenika što ni praznikom nemaju društva i koje uvijek srećemo nedjeljom kako zastaju pred svakim izlogom, zavire u svaku kapiju i satima ostanu na ulici zagledani u vrhove zvonika ili svojih cipela. Dokoni antikvari čak s Bajazida dovuku ovamo gomile ‘popularnih’ knjiga za narod, turske Kasije carice i Dositej i, stari ‘Lajfovi’, ‘Sinemondi’, i ‘Epoke’, i ‘Kako se pišu ljubavna pisma’, i ‘Kako se osvajaju žene'…
Za pet kurusa kirije mogu đaci i vojnici do mile volje gledati cvjetnu plažu Vajkiki, tornado na Pacifiku, blenuti u grudi Rosane Podeste i uživati u ‘američkom načinu života’ na flah-papiru. Kada u sumrak nestane vojnika i narednici za djevojkama ulete u mračne kapije, iščeznu ispijene flaše krahera i sinalka i presamite se umorne ruke ringišpila.
Nedjelja iznenada odleti niz mahalu u susret bankarskim kabrioletima punim mrtvih očiju pobijenih jarebica, a Menahem Safada zatvori prozor svog malog svijeta u vrhu Juksek-Kaldrme… Onda se oglasi mjesec riđ i izgladnio kao Nasrudin-hodžino magare. Pobrsti sve zelene zvijezde i cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivali po nebu grijehove trećrazrednih smrtnika.
pisao: Zuko Džumhur