Nakon svih tih pustih godina, bio je to čudan osjećaj vraćati se radostan s posla, znajući da te neko čeka. Držati nečiju ruku u svojoj, šetati zagrljen gradom, zajedno ići u kupovinu…
Dario Džamonja
Znam da ste se već načitali i prečitali mojih priča o ‘otuđenom’ životu u Americi, i sve je to istina, ako nemate djevojku s Taiwana. Da budem specifičniji: ako nemate djevojku, koja se zove Cecilia Y.H.Lin, koja bi Mirzi Delibašiću stala u džep, koja je meni do pasa i koja govori apsolutno nerazumljiv engleski, a ja se (prvi put) u Americi smijem i smijem i jedino što razumijem od njenog pričanja jeste da sam ‘beznadežan slučaj’. Nakon mjeseci naučila je i ona mene nešto na kineskom: ‘Vo aj ni’, što bi trebalo značiti: ‘Volim te’, i onda kad ja to ponovim za njom, ona me opet pita: ‘Đender?’ To znači: ‘Stvarno?’ E, pa jeste, đender, moja Lin, jer ja ne bih sad pisao ovaj tekst i ne bih bezuspješno pokušavao da dobijem tvoj broj.
Sa Lin sam dijelio poštansko sanduče i ništa drugo, sve dok mi se jednog dana nije obratila u liftu: ‘Vi niste Amerikanac?’ (Taj dan sam bio specijalno nadrkan vraćajući se s posla. Jerry, moj šef, najveća konjina koju sam sreo u Americi, rasporedio me je da istovaram kamione. Inače, šef je bio najomraženija ličnost u cijeloj bolnici. Američka raja s kojom sam radio me je zamolila da ih naučim psovati na našem, pa je bilo smiješno i utješno čuti svako jutro kako kuhinja odjekuje od: ‘Jerry, puši kurac!’, a on se samo blesavo smije i klima glavom. Pitao me je šta to znači, a ja sam odgovorio da je to stara bosanska želja za dobro zdravlje.)
‘Bezbeli da nisam’, mračno sam odgovorio, a minijaturna Lin (što, inače, na kineskom znači Vrabac) smanjila se kao pokislo ptiče i više nismo progovorili ni riječi. Sutradan sam izvadio poštu i odnio joj na vrata. Pozvao sam je na kafu, a ona mene na čaj; pili smo čaj u njenoj sobi i ja sam saznao da studira za učiteljicu engleskog, da je s Taiwana, da je dobila stipendiju za jednu godinu; pitala me u kojem sam znaku rođen, a ja odgovorio: ‘U znaku idiota!’
‘Po prvi put to čujem. Je li to u nekom bosanskom horoskopu?’
‘Jeste. U Bosni je puno ljudi rođeno u tom znaku.’
Jedan dan sam zaboravio ključeve na poslu, a nije bilo hauzmajstora da mi otvori ulazna vrata. Bilo je kasno da se vraćam, pa sam grudama zasuo Linin prozor. Probudio sam je i ona je zastrašeno pitala ko je; sišla je, žmirkajući kao neka životinjica i ja sam tad, prvi put, osjetio neodoljivu želju da je zagrlim. Iz njene sobe sam ostavio telefonsku poruku hauzmajstoru gdje sam i šta mi se desilo i sjedili smo do jutra: saznao sam još više, da je katolkinja i da želi ući nevina u brak (čemu se nisam nimalo obradovao); ona je o meni saznala da imam dvoje djece i dala mi je da im ponesem jednu kinesku muzičku kutijicu i označivač strana za knjige…
Nakon svih tih pustih godina, bio je to čudan osjećaj vraćati se radostan s posla, znajući da te neko čeka. Držati nečiju ruku u svojoj, šetati zagrljen gradom, zajedno ići u kupovinu… Ona je meni kuhala kineska jela, a ja zavijao sarme do besvijesti, jer to joj se najviše dopalo… Doduše, kad bih radio drugu smjenu (do iza ponoći), a Jerry pakšu me, maksuz, rasporedio sutrašnji dan za prvu (od šest sati ujutro), nekad mi se i nije išlo kući, jer, kako je Lin prekršila svoje principe o braku, znao sam da mi te noći nema spavanja.
Došli smo do te faze intime da je ona meni počela da zamjera što puno pijem. Ja njoj nisam imao ništa zamjeriti, osim što sam je mrzio, jer svaki dan je bio bliži njenom povratku na Taiwan, što sam znao da ću pući kao kreker kad ona ode, da ću gorko platiti sve ove dane sreće s njom…
Lin je diplomirala prije Božića. Izvela me je na večeru u kineski restoran. Prvi put se i ona napila: popila je, otprilike, pola pive. Pomogao sam joj da spakuje i pošalje svoje knjige, a onda smo znali satima sjediti, držeći se za ruke i gledati jedno drugo u oči. Ponekad bismo, takođe, proveli dan izbjegavajući poglede, jer sat je kucao sve brže i nije bilo načina da se zaustavi.
U svojim divljim snovima vidio sam sebe na Taiwanu… Kupila mi je lančić s lavom od žada, kao privjeskom. Ja sam njoj kupio lančić s bubamarom. (Uvijek sam je zajebavao, da sa svojim malim sisama i par mladeža na trbuhu liči na bubamaru.)
Vratio sam se s posla i u našem poštanskom sandučetu našao kovertu s porukom: ‘Vo aj ni, đender.’ Nisam se ni trudio popeti se do svoje sobe. Stajao sam na ulici, raskopčanog kaputa, padao je snijeg i, dobro ušuškani, Amerikanci su me u čudu zagledali, dok sam ponavljao: ‘Gdje ću sad? Gdje ću sad? Gdje ću sad?…’
pričao: Dario Džamonja