U tržnici sam naletio na svjež mozak. Rijetko se nađe, a ja ga poželio…
Dario Džamonja
Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Ništa oku ne nudi više boja, zvukova, mirisa na istom mjestu. Nema kičice velikog majstora koja ne bi ustuknula od divljenja pred tim vatrometom boja što se prosipa sa stolova, kao iz roga Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj će zbrci glasova i zvukova pronaći istinski sklad i ritam života. A, kakva je to tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole drži do sebe i koji neće imati straha upustiti se u avanturu odgone tanja mnogih sudbina koje se tu isprepliću.
Bože, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slično pišu to rade zato što zaista, iz dubine srca i duše, misle da stvaraju nešto ili se naprosto samo dobro zajebavaju? Samo znam da meni to mjesto liči na predvorje Pakla. Dok se provlačiš, natovaren plastičnim kesama čije su ručke uvijek na ivici pucanja, stisnut gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si bespomoćan, na milost i nemilost džeparošima, kupuješ gnjecavi paradajz i bojažljivo primjećuješ da bi red bilo da u kesi dobiješ barem par ‘zdravih’ komada, ali se poklopiš ušima kad prodavačica, koja se hladi bistrom tekućinom iz plastične boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne dočeka, pa kao kroz megafon zagalami: ‘Gospodin bi za marku još i birao!’ Bježiš kao krivac s mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dostojanstvo, praćen podsmješljivim pogledima ostalih prodavača… Taj dan sam se baš bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu. Nije mu to pravo ime, ali pošto on svakoga zove ‘Braco’, tako je on postao i ostao Braco.
‘To, domaćine’, tapše me po ramenu.
‘Jebo ‘vakog domaćina.’
‘Šta si se toliko natovario? Šta ti je to u žutoj kesi?’
‘U tržnici sam naletio na svjež mozak. Rijetko se nađe, a ja ga poželio…’
To je dotle istina, a onda, bog bi ga znao šta me, iz čista mira, nagna da počnem lagati: ‘Ma, u stvari, prava je jebada čistiti ga, rezati, pohovati, ali moja ženska ga obožava’, počnem lagati i sad znam da će biti teško stati.
‘Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?’
‘Ne znaš. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa me pitala šta je to, nikad prije nije jela… Gdje ću joj reći da je mozak – prijavila bi me haškom sudu. Slažem joj da su pileća prsa, ali posebno marinirana i pripravljena… A, ti? Gdje si ti krenuo?’
‘Idem kupiti cvijeće. Možeš mislit – u ovim godinama imam prvi sudar. A, i prodavačica je k'o avion. Stalno kod nje kupujem…’
‘Učini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar.’
‘I jeste, ali s ovom.’
‘E, jebem te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro ćeš i djed postati – ako već nisi?’
‘Šuti, složio sam priču ovoj da cvijeće nosim ženi na grob, da je umrla prije godinu dana… Znaš, koke najviše padaju na muškarce koji vole svoje žene, ali ako su pokojne.’
Nije lagao. Prodavačica jeste bila k'o avion.
Poslije smo otišli kod Hame na piće. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio tonu smuđa, pa mi još malo posjedili, zamezili, pa onda ušao neko koga nismo dugo vidjeli, pa onda ušao neko kojeg svaki dan viđamo, neko koga prvi put u životu vidimo, a svaki ulazak i izlazak je pratila tura pića…
U neko doba je Hamo pitao da mi ostavi kese u frižider. Bio sam na njih i zaboravio. Upitah Bracu:
‘Kad ti ono reče da imaš sudar?’
‘Sudar?! Kakav sudar?’ Onda se sjetio i oborio pogled: ‘Nema nikakvog sudara. Nije ga ni bilo, niti će ga biti. Otkako sam se rastavio od Žanke, otkako djecu viđam sve rjeđe i rjeđe, sve mi je otišlo u kurac. Osjećam se glupo kao osuđenik na smrt koji se prije smaknuća brije i pazi da se ne poreže.’
Nije bilo potrebe da mi objašnjava. Znao sam kako se osjeća.
‘K'o kreten svaki dan kupujem cvijeće, pa ga bacam u kantu za smeće… A, tvoja večera?’
‘Isto. Nema nikakve Dankinje. Skuham svakakve pizdarije, postavim sto, upalim svijeće, a onda to što sam skuhao u neko doba noći pokusam kašikom iz šerpe, stojeći… Znaš li šta sam neki dan uradio? Kupio sam nekoliko ljetnih haljina. Znaš kome? Sebi. Jok, ne presvlačim se u ženske haljine – toliko još nisam poludio, ali da sam poludio – to jesam. Oprao sam ih i objesio na štrik na prozoru, sa svojim stvarima… Da komšije misle…’
‘Hoćemo li, Braco?’
‘Šta, Braco?’
‘Još po jednu?’
‘Hoćemo.’
Buket cvijeća je ležao sparušen do Bracinih nogu, a moj mozak se ledio u kesi u frižideru… Moj mozak je ključao…
pisao: Dario Džamonja