Džamonja: Hrana za mačke

KAD POMISLE DA SAM MRTAV
JA OŽIVIM
NE ZATO STO MI SE ŽIVI
VEĆ ONAKO…

Nisam znao da mačke, tako smrde. Cijeli život sam proveo okružen njima. Rodonačelnik stotina mačaka koje su prošle kroz moj život bila je Kraljica Majka. Jedne zime sam je našao kao crnu, čupavu grudu u snijegu i odnio kući. Babu i djeda sam ubijedio da je mačor, pa su mi dozvolili da je zadržim.

Kraljica nije bila baš neke ljepote za izložbu, ali se pokazala nevjerovatno jebežljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kući nije skakalo pet-šest mačića. Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi krenuli svojim putevima.

Ipak, jedan mačak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od štenećaka (da, dobro ste me čuli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kučiće i mačiće nema lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: čistio sam mu njušku i grlo od gnoja štapićima za uši, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preživio je. Postali smo najbolji prijatelji. Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na užasavanje mog djeda i bake, jeo i iz istog tanjira sa mnom.

Kažem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam ušao u tu sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio štosom: mokraća, izmet, ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pašteta… Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim čarapama – tvoje ti nikad ne smrde.

Zatekao sam se u dijelu grada u koji inače rijetko zalazim. Išao sam u direkciju Vodovoda uložiti reklamaciju što mi već mjesecima dolazi račun za vodu za četiri osobe, na ime prijašnjeg stanara, a ja sam ko ćuk… Pametnice u Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar nije logično da njega odjavljujem samim tim što sebe prijavljujem, ali kako je njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da oblizuju prste umašćene burekom.

Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) Čiča. Kupio sam flašu travarice i popeo se uz klimave basamake. Pokucao sam na vrata. Nije bilo odgovora. Zakucao sam jače, a onda se čuo njegov promukli bariton: “Nema nikog.”

Pritisnuo sam kvaku i ušao, a gomila mačaka se uznemirila mojim prisustvom, nakostriješila i frktala iz ćoškova prljave sobe. Njegov još uvijek moćni torzo (čuo sam da su mu noge amputirane zbog šećerne bolesti ) ležao je na krevetu zavaljen u sive jastuke.

Pozdravio me riječima: “Samo si mi ti falio!”

Razgalio se kad je ugledao flašu u mojoj ruci. Odvrnuo je čep i potegao dobar gutljaj. Obrisao je grlić i pružio mi je natrag: “Ne gadi ti se poslije mene?”

Osvrnuo sam se okolo, ali na vidiku nije bilo nikakve čaše, šolje, čak ni fildžana, pa sam se i ja “pričestio” direktno iz flaše.

Pitao je:”Pušiš li?”

Pružio sam mu kutiju i upaljač, a on je glasno gutajući dim gunđao: “Ona vještica mi ne da ni da pijem, ni da pušim, hrani me splačinama…”

“Koja vještica?”

“Komšinica. Ona prima moju penziju i navodno me njeguje.”

“Znam da je pitanje glupo, ali: kako si?”

Potapšao je mjesto na krevetu i rekao: “Sjedi. Ne boj se – ne možeš mi pričepiti noge.”

Posegnuo je opet za flašom i rekao: “Kako sam? Otkako sam umro – kao da sam u zemlju propo.”

“Daj, Čiča, nemoj mi tih starih štosova. Znaš ti i bolje.”

“Ne, ozbiljno ti kažem: djeca su mi rasuta po svijetu, ono malo prijatelja što je još živo je prestaro da mi dođe na grob – jedino što imam su ove mačketine koje me mrze”, nastavio je.

Počelo mi je bivati neprijatno da slušam baljezganje senilnog starca, pa sam ga prekinuo:

“Znaš li onu pjesmu Velimira Miloševića?

KAD POMISLE DA SAM MRTAV
JA OŽIVIM
NE ZATO STO MI SE ŽIVI
VEĆ ONAKO…”

Tužno se nasmiješio: “Ti se, mali, nikad nećeš opametiti. Tebi je literatura istinitija od života.”

Šutnjom smo ubili još satak vremena i onu flašu travarice.

Pri odlasku sam pitao: “Nemoj se ljutiti, ali može li još jedna flašica?”

“Ne bi bilo naodmet.”

Kupio sam steku cigara i travaricu na pijaci. Sve je to strpao pod jastuk. Kad sam izlazio, zamolio me je:

“Navrati ponekad. Tek da provjeriš – ne bih htio da poslužim kao hrana ovim mačketinama.”

* * *

U gradu sam sreo Dragana Janjića. Ispričao sam mu da sam bio kod Čiče. Zabezeknuo se: “Čiče?! Kojeg Čiče?”

“Pa, našeg, jedinog Čiče!”

Dragan je mahao glavom: “Čiča je umro devedeset pete. Kad si ti bio u Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani.”

“Ma, daj, Dragane – znam šta govorim.”

Ponovio sam mu i zadnje riječi koje mi je uputio, njegov strah da ne posluži kao hrana mačkama…

“Jesi li čitao moju zadnju knjigu?”

“Jesam. Pa, šta?”

“Sjećaš li se priče ČAJ OD ALEKSANDRIJSKE RUŽE?”

“Podsjeti me.”

“E, pa u toj priči mačak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda miješaš literaturu i život.”

* * *

Ostavio sam nedopijeno piće (što mi se rijetko dešava) na šanku i zapucao u Logavinu. Na mjestu kuće koju sam jutros “posjetio” bile su samo ruševine.

pričao: Dario Džamonja