Džamonja: Joj, razlike!

Tek kad je svanulo, gledajući krajolike pozlaćene oktobrom, mislim: ‘Bože, koliko volim ovu zemlju!’ Prisjećam se svog putovanja autobusom kroz Ameriku kada se putuje satima, a pejsaž se ne mijenja, a ovdje se čak i temperatura mijenja od okuke do okuke, od brda do brda.

Surovo zvono na vratima me budi u pola šest ujutru. To je Boro Kontić, moj komšija. U prvi mah se pitam šta li je njemu prahnulo da me budi u ovo nedoba, a onda se sjetim da s njim trebam puto­vati u Banju Luku.

Nema se vremena za kafu, pa, tek da bih saprao usta, klepim jedno laško.

Dole nas čeka Enes u kolima. Osjećam neku vrstu treme (ne straha!), jer sam posljednji put u Banjoj Luci bio prije dvanaest go­dina sa Ivanom Kordićem na snimanju Vremena knjige i sada kao da se poslije toliko dugo vremena srećem sa bivšom djevojkom i postavljam si neumitna pitanja: je li se promijenila? jesam li se ja promijenio u njenim očima? voli li me još? volim li ja nju?

Mrkli je mrak i bilo bi poprilično dosadno da Enes u kolima nema strahobalne kasete španske muzike i Santane.

Tek kad je svanulo, gledajući krajolike pozlaćene oktobrom, mislim: ‘Bože, koliko volim ovu zemlju!’

Prisjećam se svog putovanja autobusom kroz Ameriku kada se putuje satima, a pejsaž se ne mijenja, a ovdje se čak i temperatura mijenja od okuke do okuke, od brda do brda.

Volio bih da je s nama moj američki šura, Paul, zaljubljenik u priro­du, pa da gledam kako mu se vilica oklembesila od čuđenja i ljepote.

Stigli smo u grad prije devet sati i Boro i Enes me vode u neku ćevabdžinicu gdje je, po njihovom uvjeravanju, najbolji banjolučki ćevap, ali nije otvorena, pa oni idu na neko drugo mjesto, a ja ostajem u kafani preko puta, jer svakako ne mogu jesti na prazan stomak.

Pijem kafu i votku i pitam se kako da pronađem Branka Čučka. Konobar mi kaže da je redakcija Glasa srpskog odmah iza ugla, pa se idem raspitati. Zamolim konobara da kaže Bori i Enesu, ako me u međuvremenu budu tražili, da me sačekaju.

U Redakciji nema nikoga, tek ljubazni portir koji mi daje Čučkov broj telefona. Zovem ga i zovem, ali stalno dobijem zauzeće.

Pojavljuje se jedan novinar i kaže mi da je najsigurnije da ga sačekam u Banskim dvorima, da nema šanse da ga fulim.

To je u blizini i ja popijem još jednu putnu votku i opet zamolim konobara da Boru i Enesa uputi na Banske dvore.

U bašti nalijećem na Ranka Preradovića. Uskoro nam se pridružuje i Boro Kapetanović. Ulicom prolazi Gordan Matrak, a ja ga ne mogu prepoznati koliko se udebljao.

Za sto je prišao i jedan čovjek čije ime neću pominjati i, prije nego što smo se i čestito pozdravili, počeo mi se pravdati: ‘Znaš, Daco, morao sam…’

Prekidam ga: ‘Znaš, ja nisam došao ovamo da ikoga isljeđujem. Osim toga, znaš li onaj vic kada je Mujo prve bračne noći zalegao s Fatom i složio ga, misleći Fati, a ono među dvije daske na kreve­tu. Kad je Fati već dojadilo, uzela je stvar u svoje ruke, Mujo je s olakšanjem uskliknuo: JOJ, RAZLIKE!’

Gledao me zbunjeno:

‘Ne vidim kakve to ima veze?’

‘Pa, znaš, ogromna je razlika između mogao i morao. Elem, čini mi se da si ti, ipak, mogao da ne moraš.’

Nešto je promrmljao i ostavio nedopijenu kafu na stolu, a ja sam nastavio ćaskati sa Borom Kapetanovićem i Rankom Preradovićem. Dijelili smo iste probleme: honorari i kako ih naplatiti, knjige i kako ih štampati…

Nisam mogao izdržati a da ne budem malo pakostan, pa sam im tako debelo smaslao kolike ja honorare naplaćujem da su se samo nijemo zgledali.

‘Pa, dobro, hoće li više taj Čučak? Gdje on stanuje?’

‘To niko ne zna.’

‘A, šta mu je sa telefonom?’

‘Sigurno su mu ga isključili, ali će se garant pojaviti.’

Već se bližilo podne, a od Čučka ni traga, ali što je još gore, ni od Bore i Enesa. Proklinjem svoju glupost što nisam zapisao njihov mobilni i već se vidim zatočenim u ovom gradu.

U istoj zgradi se nalazi i RTRS, pa idem da se raspitam da li se tu održava neki sastanak kojem Boro prisustvuje i dobijam negati­van odgovor, ali me upućuje na Nezavisnu i na još neku drugu tele­viziju, a ja procjenjujem šta mi je pametnije uraditi: čekati ih u Banskim dvorima ili rizikovati da se mimoiđem.

Odlučujem se za prvu varijantu.

Ulicom prolaze cure, ‘zemlju ne dodiruju’, votka je hladna, ja sam već supit i mislim: ‘Sve je isto kao u Sarajevu.’

Kad sam već izgubio svaku nadu, niz ulicu se valja ‘bradato čudovište’, bijel kao ovca… Grlimo se i ljubimo i Čučak sjeda za sto, poručuje piće (na moje čuđenje – kafu, za sebe), a Boro Kapetanović mi kaže: ‘Daco, ti bi morao češće dolaziti – ovo je prvi put da vidim Čučka da plaća piće nekom.’

Pojavljuje se i Enes i Boro, pa mi je laknulo.

Čučak priča neke pikanterije iz našeg sedmogodišnjeg zajed­ničkog stanovanja, tako će Enes imati prilike da me sve do Sarajeva zajebava.

Na rastanku mi poklanja svoj novi roman (iako je to jedini koji je napisao) i rastajemo se uz obećenje da ćemo se uskoro vidjeti u Sarajevu.

Spustio se mrak i ja, kao i uvijek kad ugledam svjetla Sarajeva, pustim suzu i pomislim: ‘Bože, koliko volim ovaj grad!’

Lijepo je bilo u Banjoj Luci, ali ja, baš kao da dvanaest godina nisam bio u Sarajevu, trčim do kafane, kod Kerima, pijem istu votku, pušim iste cigarete, vodim iste isprazne razgovore i mislim: ‘Joj, razlike.’

pričao: Dario Džamonja