Drugi su u njima vidjeli samo komade starudije koji samo bespotrebno zauzimaju prostor u jednoj od sobica u kojoj smo živjeli i da služe samo za kotilište stjenica, ali za mene su oni predstavljali kuću u kući. Kuću koja nije imala zidova, granica: beskrajnim okeanima i bijelom samoćom Aljaske sam lutao s Jackom Londonom, ustalasanim prerijama, po kojima su se lijeno kretala milionska krda bizona, jahao sam s Old Shatterhandom, brzinom svjetlosti istraživao svemir s Flashom Gordonom…
Dario Džamonja
Moj djed ih je dobio kao svadbeni dar. Ili ih je, čak, naslijedio od mog pradjeda. Bilo kako bilo, godinama se na njima hvatala plemenita patina i davala im izgled dostojanstva i stvari vrijednih poštovanja. Kod mene se ta opsesija njima pretvorila skoro u obožavanje. Onako sićušan sam stajao pred njihovom masivnošću i visinom i molio ih da se taj dan učiteljica razboli, pa da ne moram ići u školu ili da snijeg zapada ili, čak, da se i ja razbolim, ali samo onako, bez veze, da dobijem neku temperaturicu i ostanem u krevetu cijeli dan čitajući Vinetua. Bili su napravljeni od pune orahovine, a ‘glave’ su im bile ukrašene korpicama s ružama izrezbarenim u drvetu. Jedan je bio s policama za posteljinu, veš, košulje, džempere, a drugi samo s jednom prečkom za vješanje kaputa. Ako već neko nije shvatio – pričam o ormarima.
Drugi su u njima vidjeli samo komade starudije koji samo bespotrebno zauzimaju prostor u jednoj od sobica u kojoj smo živjeli i da služe samo za kotilište stjenica, ali za mene su oni predstavljali kuću u kući. Kuću koja nije imala zidova, granica: beskrajnim okeanima i bijelom samoćom Aljaske sam lutao s Jackom Londonom, ustalasanim prerijama, po kojima su se lijeno kretala milionska krda bizona, jahao sam s Old Shatterhandom, brzinom svjetlosti istraživao svemir s Flashom Gordonom… Djed se vraćao s posla i pitao baku:
‘Gdje je mali?’
‘Ma, znaš gdje može biti.’
‘Ružo, moramo razgovarati s njegovim ocem… Ovo više nije normalno. Treba ga odvesti doktoru.’
Na tome bi se sve završilo. Prepoznao bih ljutite korake svog oca po basamacima, a onda uskakao u ormar, u čija sam vrata s unutrašnje strane uvrnuo vadičep za vino i čvrsto ga držao. Otac je malo bjesnio po kući:
‘Gdje je onaj gelibter? Moram da umirem od stida zbog njega…’
Baka je mucala: ‘Ne znam… Mora biti da je još u školi…’
‘Ma, kakvoj školi’, obrecnuo bi se otac. ‘Sad sam bio na roditeljskom sastanku – nije dolazio već više od mjesec dana.’
Okretao je mesingani ključ u bravi ormara, ali ja sam vukao s druge strane.
Odustao bi i po stoti put rekao baki: ‘Kad ćete se više kotarisati ove suruntije?’ Pri odlasku bi rekao: ‘Dopašće on meni šaka’, ali ja sam znao da su to samo prazne prijetnje, da će, čim izađe, zaboraviti i zašto je uopšte i dolazio, jer mu je, kao i svakom tridesetogodišnjaku, samo pička bila u glavi. A i došla mu je glave.
* * *
Kad je 1977. godine umro moj djed iza njega je ostalo malo stvari: rešo na kojem je kuhao kafu, štokrla na kojoj je pio kafu, nizak stolić za novine, cigarete i pepeljara i – ormari. Otišao sam pred Markale i doveo nosače. Kad je vidio one gromade, jedan od njih me pitao: ‘Može lji se ovo rastaviti? Ovo se više ispljati nego nositi.’ Pokupio sam raju. Brdo, Zlaja, Rođak, Đuka… su zaustavili saobraćaj u Moskovskoj dok su ih nosili u moj stan. Pri ‘transportu’ je otpala jedna od ukrasnih korpica s ružama. Nismo je našli na stepeništu. Zlaja je hukao: ‘Imaš li pive? Daco, nadam se da ćeš me nadživjeti ili da ćeš umrijeti u ovom stanu, da ove monstrume više ne moram tegliti.’
Nedavno sam dočekao bivšu ženu na aerodromu. Taksijem sam je odvezao do stana njene majke. Pitala me je može li kasnije svratiti kod mene.
‘Zašto ne? Na vratima i dalje piše DŽAMONJA. Nisi promijenila prezime?’
Očekivao sam (nadao se) da će reći neku sentimentalnu glupost kao ‘da joj je to jedino što je od mene ostalo’, ‘da se osjeća kao da se s tim prezimenom rodila’, ‘da uvijek pomisli na mene kad ispunjava neke formulare u Americi'… Ona je odmahnula rukom: ‘Ma, i sam znaš kakva je administracija u Americi. Oduzelo bi mi cijeli dan da ispišem samo papirologiju, da obiđem sto mjesta. A, sam bog zna koliko bi me to koštalo. Ne smeta ti?’
‘Što bi mi smetalo? Nemam više vremena da bi mi išta smetalo’, promrmljao sam.
‘Šta?’
‘Ništa. Navikao sam pričati sam sa sobom.’
Uskoro je došla. Razgledala je stan: ‘Ništa nije ostalo od starih stvari?!’
Pokušao sam biti duhovit i pokazao na plastični stolić progoren opušcima, kauč iz kojeg su vrebali federi, klimavi ‘radni sto’, plakar bez vrata…
‘Sve je ovo staro.’
Prethodni stanar je s ormara skinuo onu rezbarenu kotaricu i zalijepio je na dovratak. (Šta je s ormarima uradio – to ne znam. Možda ih je ‘ispiljao’.)
Pokazo sam joj: ‘Ostalo je ovo.’
Samo ju je okrznula pogledom i rekla: ‘Sad moram ići. Javiću ti se.’
Sjeo sam na stepenice i zapalio. Digao se i pomilovao kotaricu s ružama: bila je hladna i tvrda, bez mirisa. O kome ja ovo pričam? O kotarici, ili…?
pričao: Dario Džamonja