“Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena – on odma’ štrcn'o. Pita: je l’ to to? To ti je to! Sad si pravi jebač.”
Dario Džamonja
Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, počela puniti gostima iza tri sata, kada su se prigradski seljaci vraćali s posla. Seljaci kojima je država oduzela zemlju ostavivši im samo okućnice, a zauzvrat našla poslove u fabrikama.
Poslove kojima nisu bili vični, koje su obavljali traljavo i bez volje, a često i sabotirali: “Jebe mi se! Nije moje”, bila je njihova radna deviza.
Sjedili su u svojim prekratkim ili predugačkim pantalonama, “parhetnim” košuljama, “zepama” ili gumenim “Borovo” čizmama (zavisno od godišnjeg doba), koje su njihove žene, u gradu, hodajući od vrata do vrata, dobijale u zamjenu za jaja i kokoši.
Pili su rakiju iz “fićeva” i “Rum – domaći” iz aluminijskih šolja, toplo pivo iz flaša. Nalakćeni na stolove, češući strnjike brade, primaknutih glava su se jedan drugom žalili na “poslovođe”, u kojima su nalazili izvor sveg svog jada; prijetili su šta će im uraditi “ako samo još jednom…”, a onda bi smantani metil-alkoholom vadili zgužvane, prljave novčanice i (svako za sebe) plaćali.
Išli su uzbrdo do svojih kuća na padinama Trebevića, trkeljali džepove očekujući čudo u vidu zaturene “stoje”, u bradu si mrmljali psovke opet upućene “poslovođama”, a sutra će, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajući šta će s rukama, očiju kao da plivaju na ulju, sjediti u “poslovođinoj” kancelariji i tražiti “kontaciju”.
Večeras će šutnuti džukelu u dvorištu ispred kuće, izbaciti mačku kroz prozor; žena će laganim gurkanjem poslati djecu u avliju “da se igraju”, a djeca će, vireći kroz odškrinutu forangu na prozoru, ćuriti kako majka šutke “pije” šamare zbog “hladnih rezanaca”.
To će pamtiti cijelog života. Pratiće ih to kao smrad dimljivih furuna, memljive posteljine, pokislih pasa, veša koji se otkuhava, drvenih ćenifa; kad i oni poslije posla budu svraćali u Saraj po svoj dio beznađa ili kad one budu čekale muževe, proklinjale “vekericu” što tako brzo otkucava, sunce što tako brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oči, a potom nevidljive trunke prašine s kredenca i mrve sa stola…
Čak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u “sali”, budu sjedili u separeu Saraja, a žene “na poslu” na željezničkoj stanici ili švercerskoj turi u Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva neće izblijedjeli, “smrad” će se probijati kroz crnu mačku, miris pokošenog sijena, brion…
* * *
U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim čistim (!), bijelim (!) stolnjacima, u vrhu, kao i uvijek, sjedio je Tomos.
Bokal bijelog vina, flaša kiseljaka, tanjir travničkog sira i maslina, kutija “biljane” ispred njega; ćelav je i debeo kao fratar Tak iz stripova o Robinu Hudu i sav se sjaji od znoja i svako malo kiše i briše nos salvetom, iako je u separeu vruće kao u paklu: ljeti je to zagušljiva sparina u sobi bez prozora, a zimi “nahajcana” peć iza njegovih leđa.
Tako on svaki dan prima svoju “svitu”: lopove, kurve, šanere, švercere, tapkaroše, šibicare, džeparoše…
Gleda ih zrikavim očima dok na sto istresaju svoj “pazar” i dijeli “tal” kako mu padne na pamet i niko se nikad nije pobunio, jer Tomos je “dobar” sa inspektorima i sudijama i niko nikad nije pokušao “zašlepati” ma i jedan jedini dinar. Kruži priča da je, onim rijetkim budalama koji su to pokušali, “skakavcem” izrezao lice tako da ih ni rođena mati nije mogla prepoznati…
Prvo dolaze djeca, “mala raja”, koja “rade s mačkom”: kradu odjeću sa štrikova razapetih po dvorištima, a, ako je razapeta na prozorima, uvis bace mačku, koja se kandžama zakači za prvi komad (gaće, potkošulje, košulje, a ako je sreće – farmerke) i pada dole. Kasnije to budzašto prodaju u istom komšiluku, a oni, najdrskiji, istim ljudima od kojih je ukradeno, jer svi znaju da oni “rade” za Tomosa. Počasti ih Tomos cocktom i oni odlaze puni sebe.
Slijede šaneri sa šarolikim asortimanom: od najlon košulja do priglavaka.
Sve će to Tomos negdje “utopiti”. Šverceri ulaze s punim torbama, a izlaze s malim smotuljkom novčanica i znaju da su “izrađeni k'o bekani”, ali mudro šute.
Tapkaroši izvrću džepove pune “siće” i “turšiju” (neprodane bioskopske karte na kojima će Tomos samo izmijeniti datum). Šibicari i džeparoši donose “pravu lovu” i “žuto” (zlato) i imaju čast sjesti za sto i piti na Tomosov račun.
Posljednje u nizu su kurve, za koje uvijek ima mjesta za stolom, jer pričaju “smiješne” priče: “Dao mi jetim petobanku, a ja mu ga stavila samo među koljena – on odma’ štrcn'o. Pita: je l’ to to? To ti je to! Sad si pravi jebač.”
Oksidirane, s modricama po nogama i lica u “šljivama”, raščupane i razbucane, uplakane, razmazane šminke. Tomos ih “tješi”, daje im njihov “tal”, iako nisu donijele ni dinara, jer im je svu lovu otela neka pijana mušterija – a, on će se pobrinuti za “pedera”. (I “pobrine” se.) Kroz mrežu “kafanskih inventara” saznaje ko je, gdje i s kim bio, ko se, inače kokuz, pijan “kurčio” s parama i “pedera” nalaze izgazanog, negdje u parku ili jarku, i on zna gdje će naći Tomosa da mu, s kamatom, vrati pare.)
I sve je tako išlo kao po loju dok jedne noći, Muhamed Šehović, zvani Šele, ponajbolji šibicar, ne reče: “Tomos, mogu li te upitati nešto?”
Bilo je to sasvim van “protokola”, pa Tomos mahinalno spusti ruku u džep sakoa i stisnu “skakavac”, a u separeu nasta muk.
“Pitaj, Šele”, odgovori Tomos opasno.
Svi su čekali šta će Šele reći, ali, kao i sam Tomos, ostadoše zabezeknuti kad Šele, sa smiješkom upita:
“Tomos, znaš li koja je jedina ptica koja ne zna hodati?”
“Šta?!”
“Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakuće?”
Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je do sekund prije u džepu stiskala nož, da obriše znoj…
I tu je napravio grešku.
Slijedećeg trenutka mu se na glavu sruči puna flaša kiseljaka.
Puče i flaša i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a drugom potraži “skakavac” u džepu, ali Šele je već bio povrh njega, njegove šake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao tijesto, mijese njegovo debelo tijelo…
Poslije prvog šoka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se priključe gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naročito uživale gazeći mu jaja štiklama.
Nisu zaboravili da mu istresu džepove dok je ležao u nesvijesti, a jedna od kurvi podiže mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lakše skinula masivni prsten.
Osovili su ga na noge, Šele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za koje je znao da se nikad neće ostvariti, jer se možda sjećao nekog drugog Saraja, nekog drugog “Tomosa” kako bespomoćno puže pred njegovim nogama, a on lebdi iznad prljavog, daščanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okružen facama koje ga obožavaju… i koje ga se boje…
Bože, kako je to davno, davno bilo…
* * *
Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato što je pričao stare, duge i loše viceve, koje nikad ne bi dopričao do kraja) pomeo separe, sredio džumbus i spremao se za jednu besanu noć jer poslije svega što se noćas desilo, iako “nije ništa ni vidio ni čuo”, znao je da ne bi bilo baš pametno oglasiti fajront… Sve dok to ne učini Šele.
On je, za razliku od Tomosa, sjedio na ćošku stola i stezao ćašu s obje ruke, da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prošlo, tresle…
Vladala je šutnja sve dok pripiti Randžo nije skupio hrabrosti i promucao:
“A, Šele… koja je to ‘tica?”
“Vrabac”, tiho je odgovorio Šele, a onda je nastao smijeh i svi su ponavljali: “Vrabac… vrabac… jest, vrabac, bog te jebo… nikad nisam vidio vrapca da hoda… samo skakuće…” i svi su grohotali kao da nikad ništa smješnije nisu čuli u životu.
* * *
To je bio Šeletov početak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispričao.
A, kraj? Doći će i on.
pričao: Dario Džamonja
Vezano: Vrabac 2