Istočne i zapadne Sarajlije

Dodatan problem Srbima u Sarajevu predstavljaju stalni politički pritisci koji dolaze iz RS kroz tvrdnje da Srbi u glavnom gradu BiH ne mogu i ne trebaju živjeti

Srbi koji su ostali u Sarajevu, prema tvrdnjama udruženja koja ih okupljaju, suočeni su sa činjenicom da ne mogu da ostvare, prije svega svoja radna prava. Jedan od uzroka takvog stanja je i činjenica da su u državnim institucijama zaposleni prije svega oni koji žive na teritoriji Republike Srpske, a ne građani Sarajeva.

Dušan Šehovac je prije rata bio viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Vjerovao je obećanjima da će se nakon rata svi vratiti na svoje radno mjesto. To se nije dogodilo i Dušan danas radi u nevladinom sektoru, a nepodoban je, kaže, i u Istočnom i u zapadnom Sarajevu: “Zbog svoje sudbine da u ratu budem u svom Sarajevu, koje je tada bilo “Srpsko Sarajevo”, poslije rata ostanem opet u svom Sarajevu, koje tad postane federalno Sarajevo, nisam podoban da budem ni u cijelom Sarajevu, ni u podijeljenom, ni u Istočnom, ni u zapadnom. To je moja sudbina.“, kaže Dušan Šehovac, samo jedan od građana srpske nacionalnosti, koji se nikada nisu vratili na svoje radno mjesto.

Veliki broj povratnika srpske nacionalnosti, od prema procjenama oko četrdeset tri hiljade porodica, koje su se nakon rata vratile, nije se zadržao u Sarajevu jer nisu mogli da se zaposle. U institucijama Kantona Sarajevo od preko šesto pedeset zaposlenih tek je nešto više od tri posto građana srpske nacionalnosti, dok je na izvršnim pozicijama u oblasti zdravstva, kulture i visokog obrazovanja zaposlen po jedan. U nešto boljoj poziciji su Srbi u osnovnom i srednjem obrazovanju – zaposleno ih je po dvoje, dok u predškolskom obrazovanju u Kantonu Sarajevo nema zaposlenih Srba.

Kada je riječ o zapošljavanju na području Kantona Sarajevo otežavajuća je okolnost i to što je većina povratnika starije životne dobi ali i činjenica da se državne institucije popunjavaju proporcionalno iz Republike Srpske i Federacije BiH: „Mi danas imamo činjenicu da u državnim organima radi jedan broj građana srpske nacionalnosti koji dolaze autobusima u Sarajevo i vraćaju se popodne – iz Sokoca, Pala ili ne znam odakle, jer je riječ o građanima koji se zapošljavaju putem isključivo političkih stranaka, što, naravno, nije dobro“, navodi predsjednik Srpskog građanskog vijeća Kantona Sarajevo Miladin Vidaković.

Teško dokazati diskriminaciju

Prema podacima Centra civilnih inicijativa, u Opštini Centar u Sarajevu, od ukupnog broja zaposlenih 4,72 posto su Srbi, a slično je i u opštinama Ilidža i Novi Grad, dok u Starom Gradu radi oko dva posto. U kantonalnim institucijama rade dvadeset dva građanina srpske nacionalnosti.

Od nedavno je na čelu Kantonalne skupštine Mirjana Malić, koja kaže da je tipični predstavnik Socijaldemoratske partije i vjeruje da funkciju koju obavlja nije dobila samo zbog pripadnosti određenoj nacionalnosti. Malić smatra da je lokalni nivo najbolji pokazatelj kako se u Bosni i Hercegovini krši odluka o konstitutivnosti naroda: „Najlakše je ispoštovati odluku o konstitutivnosti na najvišem nivou države i onda se tu zadovolje apetiti tri ili pet osoba. Suština priče je koliko jedan obični radnik ima šansu ako se pogrešno zove, kako se to danas uobičajeno kaže, da se zaposli ili koliko jedan stručnjak ima šansu da bude u ravnopravnoj konkurenciji sa većinskim narodom. Ja se, moram priznati, ježim takvih kvalifikacija, ali sam na poziciji trenutno da to ne smijem ignorisati.“

Brojni građani kojima je prekršeno radno pravo za pomoć se javljaju i Helsinškom komitetu BiH gdje kažu kako oni nemaju evidenciju o tome koliko se građana koje nacionalnosti javilo za pomoć. Muhamed Džemidžić iz Helsinškog komiteta kaže da je veliki broj ljudi kojima su prava uskraćena upravo na osnovu nacionalne pripadnosti. Diskriminaciju je teško dokazati, podsjeća Džemidžić govoreći o problemu zapošljavanja građana srpske nacionalnosti u Sarajevu: “Pogledajte strukturu uposlenih u javnim preduzećima i javnim ustanovama. Na prste jedne ruke možete izbrojati ljude koji rade u Telekomu, u Željeznici Federacije, u ustanovama zdravstvenim, u školama – posebno kada je u pitanju rukovodni kadar. Koliko ja znam, samo u jednoj obrazovnoj ustanovi u Sarajevu na čelu obrazovne ustanove je čovjek srpske nacionalnosti.“

Predsjednik Demokratske inicijative sarajevskih Srba Jovo Janjić smatra da su građani srpske nacionalnosti diskriminirani u Sarajevu, prije svega zbog činjenice da se najveći broj njih nije mogao vratiti na svoje prijeratno radno mjesto: „Čuven je onaj član povratka na bivša radna mjesta. Niko se nije vratio na radno mjesto, u međuvremenu ta njihova preduzeća su bez njihovog znanja i volje i privatizovana, tako da su oni skroz diskriminisani što se toga tiče“.

Dodatan problem Srbima u Sarajevu predstavljaju stalni politički pritisci koji dolaze iz Republike Srpske kroz tvrdnje da Srbi u glavnom gradu BiH ne mogu i ne trebaju živjeti, kaže Miladin Vidaković iz Srpskog građanskog vijeća: „Stalno je pokušavanje funkcionera iz Republike Srspke, čak i nekih organa vlasti da stvaraju lažne slike o Sarajevu, koja doprinosi da se manje ljudi vraća u Sarajevo. I stalni poziv da se iz Sarajeva izlazi, na vrlo perfidan način, često se čuju u govorima mržnje jednog broja funkcionera iz RS”.

piše: Marija Arnautović